O svemu običnome i neobičnome

subota, 20.05.2017.

Kap krvi

Bila je to moja prva trudnoća. Željena i planirana. Sve je bilo savršeno i osjećala sam se odlično, a onda, jednog jutra, nakon tuširanja, blijedoružičasta mrlja na bijelom ručniku, kap krvi pomiješana s vodom. Sasvim slučajno primijećena. Da ručnik nije bio bijeli, uopće je ne bih primijetila i ne bih se zabrinula. Ne bih zvala svog ginekologa. Umirio me, vjerojatno nije ništa ozbiljno, ali za svaki slučaj neka odmah dođem. Ultrazvuk je pokazao da je plod u mojoj utrobi odumro.
Nakon dvanaest tjedana trudnoće i sreće izašla sam iz ordinacije uplakana i s uputnicom za kiretažu u bolnici. Rečeno mi je da odem sutradan ujutro, osim ako započne krvarenje, tad moram ići odmah.
Hodala sam ulicom plačući. I čitav taj dan sam proplakala pitajući se zašto se baš meni koja toliko želim dijete, to moralo dogoditi. Jesam li ja kriva? Od slabe je koristi bilo što je liječnik rekao da se tako ponekad dogodi samo od sebe; obično s plodom nešto nije u redu.
Te noći nisam mogla zaspati. Iza dva sata sam ustala i otišla u kupaonicu. Sjela sam na školjku i tad je navrla iz mene bujica krvi. Kao da je netko podigao branu. Vrištala sam od užasa.
Neću opisivati kako mi je tada bilo i što se sve događalo u bolnici, samo jedno. Kad sam već bila na stolu i trebalo je započeti s kiretažom, nečega nije bilo. Nisam upamtila čega. Tad mi to nije bilo važno. Liječnik se naljutio zašto toga nema, a sestra je rekla da se na odjelu ne bi vršili abortusi. Liječnik je na to rekao: „I ovo je abortus.“ Morao je čekati da se to nešto donese.
Bila je to godina 1993., a bolnica Sveti duh. Tad je hajka za zabranu abortusa tek bila u začetku i nije se moglo ni zamisliti u što će se to pretvoriti, u što bi se; ako takozvani „hodači za život“ uspiju u svom naumu; u budućnosti moglo pretvoriti. Ja sam već gotovo zaboravila na tu svoju nesretnu trudnoću i proživljenu traumu, a danas ponovno mislim o tome, najgorem što mi se dogodilo u život i podilazi me jeza od pomisli da bi takva trauma u nekom drugom svijetu, drugačijem društvu i sa drugačijim zakonima nekoj ženi mogla biti još gora nego što je meni bila.
Te davne 1993. mogla sam ne primijetiti mrlju na ručniku. Uvečer bi spokojno zaspala kraj svog muža, u neko doba noći pošla na zahod i tad bi uslijedio šok, strava i užas. I sve bi manje više bilo kako je bilo. Nitko me ne bi krivio. Bio bi to samo još jedan spontani pobačaj.
A što bi bilo da je abortus bio zakonom zabranjen, sveden na kriminalni čin? Da nisam primijetila mrljicu i nisam imala uputnicu? Kako bi me dočekali u bolnici? Kakva bi mi pitanja postavljali? Bih li morala dokazivati da ničim nisam namjerno izazvala pobačaj? Uza svu bol i tugu koju sam još dugo nosila u sebi, bi li me posjeli na optuženičku klupu i dodatno me mrcvarili? Ja sam tad krivila sebe i da me je netko obasuo sumnjama, slomio bi me do kraja.

Oznake: spontani pobačaj, abortus, hod za život

četvrtak, 24.09.2015.

Kad se zarati

Kad se zaratilo na ovim našim prostorima i mom je surugu; u braku smo bili tek nekoliko mjeseci; stigao poziv za mobilizaciju, htjela sam ga sakriti pod svoju suknju i poslati nekamo daleko, što dalje od rata. Bila sam spremna dati sve što imam i više od toga samo da njega spasim jer za mene nema tog ideala, nema te domovine, ničega što bi bilo vrijedno ljudskog života, osobito života bića koje volim, a njega sam voljela više od svega na svijetu.

Oboje smo bili uplašeni. Ljudi su ginuli, nestajali, događale su se užasne stvari. Njemu se ništa od toga nije smjelo dogoditi. Postojao je plan za njegov bijeg u Sloveniju; ne preko graničnog prijelaza jer vojni obveznici nisu smjeli napuštati zemlju, već preko nekih šuma i potoka. Sve je u kratkom roku bilo organizirano, tko će ga voditi, dočekati s druge strane i kamo dalje, čak i posao kad stigne na konačno odredište. Ja sam trebala poći za njim kad se smjesti i sredi. Na moj užas, on je od svega odustao. Više od smrti bilo ga je strah da se kao dezerter neće moći vratiti u Hrvatsku. Ja to nisam mogla razumjeti i dan danas ne mogu razumjeti.

Nikad neću zaboraviti taj dan. Stajala sam na Savskoj i gledala za vozilom koje ga odvezlo u neki nepoznati pakao, uplašena da ga više nikada neću vidjeti, zagrliti, stisnuti se uz njega... Moj svijet se srušio. Činilo mi se da smo nas dvoje poput praščića iz priče koji su sagradili preslabu kuću da se zaštite od strašnog vuka, a strašni vuk je došao i puhnuo, zajedno s krovom otpuhnuo i mog dragog.

Tjedan dana nisam znala ni gdje je, ni što je, je li uopće živ. Istočila sam ocean suza. U tramvajima sam mjerkala vojno sposobne vukovarce i druge; prepoznavala sam ih po naglasku i pitala se što oni tu rade, zašto ne brane svoje domove, svoj grad, svoju njivu... Na koju foru su oni izbjegli mobilizaciju? Ne bih bila bijesna na njih da je moj muž bio na sigurnom, ali nije.

Vratio mi se nakon šest mjeseci, živ i fizički čitav, ali drugačiji. Rat svakoga promijeni, svakom oduzme nevinost. Trebalo je vremena, strpljenja i mnogo ljubavi da tih šest mjeseci ostane iza nas. Imao je sreće, oboje smo imali sreće i uspjeli izaći iz rata koji za mnoge još uvijek traje i sve se bojim da nikada neće prestati.

Danas, kad su me prošli očaj i bijes, mogu razumjeti sve one vojno sposobne muškarce sa slavonskim naglaskom koji su se sklonili na sigurno. Mogu razumjeti sve ove silne izbjeglice koje ovih dana prelaze preko naših granica, svaku ženu i majku, sestre koje su skupile sve što imaju, prodale, zadužile se i poslale na daleki put svoje muškarce, sinove, braću, očeve... Ne čudi me što među izbjeglicama ima toliko vojno sposobnih muškaraca, daleko više nego žena i djece. Oni su, kad rat razjapi svoja gladna usta, najugroženija skupina, ovce predodređene za klanje. Žene i djeca će se možda spasiti u nekom skloništu, možda ih nekim čudom ratne strahote i zaobiđu, ali njihove muškarce, ako ostanu, vojačenje neće zaobići. Prisilit će ih da se bore za ovu ili onu stranu, a ni jedna nije njihova i svaka si uzima za pravo da im gurne pušku u ruke i kaže: „Ubijaj dok ne budeš i sam ubijen.“ Smrtna presuda im je svakako zagarantirana.

Ljudski je htjeti živjeti, htjeti da žive oni koje voliš. Ne moraju biti heroji, samo neka ostanu živi.

ponedjeljak, 17.03.2014.

Sezonci

Šetajući rivom, za oko mi je zapeo brod na kojem je bila izvješena upadljiva tabla s rasporedom izleta na susjedne otoke.

- Pogledaj, Marko, kamo vozi ovaj brod - upozorila sam suprugaa.

Zastali smo i prasnuli u smijeh.

- Nemoj mi reći da bi htjela tamo na izlet?

- Pa skoro da i bih. Voljela bih doći kao turist i provjeriti je li se nešto promijenilo.

- Postala si mazohist?

- Nema to veze s mazohizmom, prije sa sadizmom. Imam želju sjesti u restoran Lučica i pitati gazdaricu poznaje li me.

- Misliš da nas se sjeća?

- Kad se uzme u obzir koliko je ljudi nasamarila, teško da nas se sjeća, ali ja se nje jako dobro sjećam.

- Teško je zaboraviti takvu vješticu. Baš bi mogli otići i malo joj dignuti tlak.

Sutradan smo se ukrcali na taj brod i krenuli se suočiti sa zlim duhovima iz prošlosti. Utroba mi se lagano preokretala. Nisam mogla, a da se ne sjetim kako sam se osjećala kada sam prvi put plovila prema tom otoku. Kod svojih roditelja ostavila sam trogodišnjeg sina, srce mi se cijepalo zbog toga, ali nisam imala izbora.

Marko i ja smo tada bili u nezavidnoj financijskoj situaciji. Dvije godine oboje smo bili bez posla jer je hotel u kojem smo radili završio u stečaju, a kasnije je bio prodan gotovo badava. Novi posao nismo uspijevali naći. Teškom mukom smo rastezali pomoć koju smo neko vrijeme dobivali s burze, posuđivali kad smo mogli što nije bilo jednostavno jer je tada mnogo ljudi bilo bez posla kao i mi. Roditelji nam nisu mogli puno pomoći. I moja i Markova mama morale su u prijevremenu mirovinu, njegov otac je radio, ali plaća mu je kasnila po nekoliko mjeseci. Ni moj otac nije stajao puno bolje sa svojim primanjima. Jedini spas nam je bio što smo imali nešto zemlje, te svinje i kokoši, tako da se barem gladi nismo morali bojati.

Ipak, toliko je drugih potreba. Treba platiti režije, pobrinuti se za ogrijev, ponekad kupiti i cipele ili kakav komad odjeće, higijenske potrepštine... Tu je bilo i dijete kojemu je svašta trebalo. Lako je na sebi stisnuti remen, ali kako to napraviti djetetu? Bilo je dana kada sam skupljala sitniš po džepovima i ladicama da bih mogla kupiti mlijeko za Tina. Nikad ga nisam vodila sa sobom u trgovinu da me ne bi doveo u neugodnu situaciju poželjevši sladoled ili čokoladu.

Nevolja nikad ne dolazi sama. Kad krene loše, tada se i stvari po kući počinju kvariti. Kada nam se pokvario hladnjak, za nas je to bilo ravno katastrofi, tim više što se to dogodilo s prvim toplim danima. Mogli smo bez televizora, bez stroja za pranje rublja, bez pećnice, ali bez hladionjka.

Jedina nada nam je bila da ćemo se preko ljeta uspjeti zaposliti kao sezonski radnici na moru. Marko je po struci kuhar, a ja konobarica. Oboje smo imali iskustva i bili dobri u svom poslu. Hotel u kojem smo pekli zanat nekada je bio na visokom nivou, nikome nije bilo jasno kako se tako naglo mogao srozati.

Kada nam se ukazala prilika da odemo raditi na taj udaljeni otok, objeručke smo je prihvatili iako je to značilo da četiri mjeseca nećemo vidjeti sina. Trebali smo biti tamo od početka lipnja do kraja rujna. Ali obećana zarada bila je više nego primamljiva, a uz to smo računali da će biti i napojnica. Stan i hrana su nam bili osigurani tako da nismo trebali imati posebnih troškova. Radno vrijeme je bilo robovsko, ali to nam nije bilo najmanje važno. Ionako nismo išli na odmor. Najvažnije nam je bilo zaraditi što više novca kako bismo mogli kupiti najnužnije u kuću i malom, te preživjeti dok ponovno nađemo posao.

Gazdarica je bila vrlo ljubazna preko telefona. Rekla je da ćemo se naraditi, da ne trpi lijenost i šlamperaj, ali toga me je bilo najmanje strah. Oboje smo bili navikli raditi i znali svoj posao.

Na otok smo stigli u večernjim satima putničkim brodom. Nitko nas nije dočekao iako je gazdarica znala kada stižemo. Sve ostale putnike netko je dočekao i oni su svoju prtljagu tovarili na tačke i kolica. Mi smo imali samo dvije torbe koje su nakon cjelodnevnog putovanja, prvo vlakom, pa brodom, otežale. Bili smo iscrpljeni i prljavi. Jedva smo čekali da se smjestimo i raskomotimo.

Nismo se morali raspitivati gdje je restoran Lučica jer su posvuda bili putokazi. Bila sam pomalo razočarana onim što sam ugledala.

Iz razgovora sa gazdaricom zaključila sam da ćemo raditi u elegantnom restoranu s platnenim stolnjacima i udobnim stolcima, no tu su bili tek redovi stolova za osmero ljudi s plastičnim stolnjacima i klupama bez naslona, stiješnjeni duž betonirane ulice. Odmah sam usnimila da je stolova puno i da je put od zadnjeg stola do ulaza u restoran dugačak što je značilo da ću se itekako nahodati. Samo je jedan stol bio zauzet, a to obzirom da sezona još nije pravo počela, nije bilo čudno.

Zaputili smo se prema ulazu, a u susret nam je krenula visoka i mršava žena, crno obojene i visoko natapirane kose. Odmjerila nas je od glave do pete i odmah mi je bilo jasno da nije zadovoljna onim što vidi. Kasnije sam još puna puta primijetila taj njen prezirni pogled kojim je odmjeravala potencijalne goste za koje je smatrala da nemaju dovoljno dubok džep da bi sjeli u njen restoran. Oko njenih usana je bilo nečeg oporog i okrutnog.

- Dobra večer, izvolite sjesti ako ste za večeru.

Predstavili smo se, a ona je iskolačila vodnjikavo plave oči i začudila se: - Pa zar vi niste trebali doći tek idući tjedan? Rečeno je da dolazite u ponedjeljak.

- Ne, dogovorile smo se prvog, koliko se sjećam.

- Ma sigurno nije prvog. To si ti nešto pobrkala. Ma što bi vas zvala prvog, vidite i sami da još nema posla. I što ćemo sad? Ništa nisam stigla organiziratiiti. Kud ću s vama?

Bila sam sigurna da smo se dogovorili prvog i da se ona sada nešto izmotava.

- Duško! - zaurlala je. - Dođi malo.

Na vratima restorana pojavio se debeljuškast muškarac nadmenog držanja, opasan bijelom pregačom.

- Što se dereš, imam posla.

- Duško, došli su kuhar i konobarica.

- A što nisu trebali doći u ponedjeljak? - prenerazio se.

- Nismo se dobro razumjeli, krivo su shvatili. Kud ćemo sad s njima?

- To je problem - rekao je češkajući se po glavi i napeto razmišljajući. - Što sad možemo , neka se stisnu par noći kod Mirka.

- Ma gdje će tamo? - zabrinuto je pitala gazdarica. - Nema ni kreveta.

- Donijet ćemo madrace. Ne možemo ostaviti ljude na ulici. Sad ću ja reći Mirku, neka vas on odvede i pomogne vam, a kad se smjestite vratite se ovamo. Sigurno ste gladni. Lijepo ćete večerati, pa ćemo se sve dogovoriti. Sve će biti u redu.

Mirko je spadao u pomoćno osoblje. Na prvi pogled nam je bilo jasno da nema previše soli u glavi, ali bio je dobrodušan i drag, kao stvoren da ga se iskorištava.

Sobica u kojoj smo se trebali privremeno smjestiti nalazila se u potkrovlju iznad restorana. Unutra je bilo vruće i zagušljivo. Nije bilo ormara u koji bi se mogla staviti odjeća. Mirkova odjeća visjela je na kukama koje su stršale iz izblijedjelog zida zamrljanog piknjicama od prašine i vlage. Marko i on donijeli su madrace koji su bili u stravičnom stanju, zreli za krupni otpad. Posteljinu smo tek trebali dobiti. Nismo se imali što previše raspakiravati.

Zahod i kupaonica nalazili su se kat ispod. Sve je bilo tako prljavo da mi se gadilo ući unutra. Mirko nam je rekao da su na tom katu trenutno građevinski radnici koji bi trebali uskoro otići, a mi ćemo se tad preseliti u njihove sobe.

Bila sam na rubu plača. S mukom sam žvakala picu koju nam je gazda ispekao za večeru. Teško mi je sjedala na želudac. Još teže mi je padalo ono što su nam govorili. Gazda je objašnjavao:

- Zasad još nema posla kako spada tako da se zbilja niste morali požuriti, ali kad ste već tu, da ne trošite uludo vrijeme, zaposlit ćemo vas. Za onoga tko hoće raditi, uvijek ima posla. Znate, mi se zapravo još pripremamo za pravu sezonu.

Gazdarica je dodala: - Ti ćeš mi, Lidija, malo pomoći po kući. Stalno sam tu, pa ništa ne stignem. Obično mi pomaže jedna otočanka, ali kad si već ti tu, što ću njoj plaćati.

Pomoć se svela na generalno čišćenje i pospremanje njihove kuće koja je bila vrlo velika i raskošno uređena, ali nije izgledala kao da je netko redovito čisti, prije kao da se čekalo da ja dođem i odradim taj posao. Gazdarica je hodala za mnom i stalno mi prigovarala. U nekoliko navrata mi je došlo da joj grubo odbrusim i ostavim sve, ali nisam mogla, trebala sam novac.
Zatim je tu još bilo plijevljenje cvjetnjaka i uređivanje dvorišta, a nije me mimoišlo ni generalno čišćenje restorana, kuhinje i sanitarnih prostorija. Uza sve to morala sam očistiti i kupaonicu kojom smo se koristili i malo dovesti u red našu «privremenu sobu».

Marko je prošao još gore od mene. Na njega su spali teški fizički poslovi, a morao je pomagati i zidarima koji su gradili njihovu novu kuću u kojoj su trebali biti apartmani za iznajmljivanje.

Rad u restoranu počinjao je u osam ujutro. Nismo morali doći tako rano, ali dok bi stigla gazdarica, terasa je morala biti pometena, a stolovi i klupe oprani. Bez nje nismo mogli ući u restoran, zato su sve potrepštine za čišćenje bile u našem sobičku. Nakon što bi bili gotovi, sjeli bi za stol i čekali da stigne ona i da konačno možemo popiti prvu jutarnju kavu. U blizini se nalazio kafić u koji vjerojatno ionako ne bi išli jer nismo imali novaca, čak ni za kavu, a gazde su nas obavijestili da su s vlasnikom kafića u svađi i da vode sudski spor, stoga ne bi bilo zgodno da zalazimo tamo.

Nakon kave koja se morala brzo popiti jer nije bilo vremena, bacili bi se na čišćenje unutarnjeg dijela restorana i kuhinje te ostale pripreme. Kada bi svi ti grubi poslovi bili gotovi, presvukla bih se konobarsku uniformu koju sam donijela od kuće, a tad bi već stigli prvi gosti i gazdarica bi se derala na mene što se nisam prije presvukla.

Nisu nas smjeli vidjeti besposlene. Marko i ja barem nismo pušili, ali Mirko je zbog pušenja redovito dobivao po nosu. Gazde su inače dimili kao parne lokomotive, ali on si za radnog vremena nije mogao priuštiti da popuši cigaretu do kraja, obično bi mu dogorjela ostavljena na pepeljari.

Gotovo čitav lipanj, nije bilo previše posla. Ponekad neka navalica za ručak ili večeru. Ali je zato srpanj bio takav da nismo znali za sebe. Na kraju dana koji je za nas završavao iza ponoći, samo bi se srušili na naše madrace i zaspali.

Dobila sam naputak da otpravim sve koji ne namjeravaju jesti kako ne bi zauzimali stol. Isto se odnosilo i na one na kojima se vidjelo da će njihova narudžba biti skromna i da će dobro proučiti cjenik prije nego se odluče što će. Cjenici nisu stajali na stolovima, postavljali bi ih samo kada bi gazdama bilo javljeno da dolazi inspekcija. Čim bi netko pitao za cjenik, bio bi sumnjiv. Cijene su bile previsoke za ono što se nudilo, a ispostavljanje računa je bilo vrhunac bezobrazluka.

Ja sam posluživala goste, trčkarala oko njih i odnosila prljavo posuđe, ali kada bi zatražili račun, morala sam zvati gazdu ili gazdaricu. Radili su ga pred gostima, na običnom papiru i iz njega se nije moglo zaključiti koliko je čega bilo i koliko što stoji. Strancima su običavali porciju ribe ili liganja zaračunati kao da u jednu porciju ide kilogram, a zapravo je svega bilo ispod normativa. Ponekad bi se netko pobunio i želio znati što je to toliko skupo.

Gazdarica bi tad ljubazno objašnjavala: - Jeli ste jadranske lignje, a one su puno skuplje od japanskih. Kod nas vam je sve domaće.

Netko se ipak ne bi dao preveslati i čudio bi se kako u jednu porciju može ići kilogram lignji. Spremno bi odgovarala da se lignje važu sirove, a kako im je tijelo puno vode, tokom termičke obrade se stisnu i gube na težini. Ako ni takvim objašnjenjem ne bi bili zadovoljni, postajala bi neugodna i bezobrazno im odbrusila:

- Ako si ne možete priuštiti ručak u restoranu, što si niste kupili kobasice u dućanu. Što ste uopće išli na more? Pa što vi mislite da ja vas hoću prevariti, meni to nije sila. Takvih gostiju kakvi ste vi, meni ne treba. Idite pa si mažite paštetu na kruh.

Politika restorana nije bila navesti gosta da se vrati već oderati ga, nije važno ako će otići nezadovoljan, doći će drugi naivac. Uvijek će biti onih koji će platiti bez provjeravanja. Prema takvima su se topili od ljubaznosti i ispraćali ih s obaveznim, dođite nam opet. Takav stav mi se užasno gadio, bio je u suprotnosti sa svim onim što sam naučila o ugostiteljstvu.

Kako nisam smjela naplaćivati, nisam dobivala ni napojnice. Oni su ih spremali u svoj džep iako nisu ni prstom maknuli, osim kad su računali, a to me je boljelo i vrijeđalo. Ne samo zbog novca. Ipak sam ja bila ta koja je trčala oko tih ljudi na svaki njihov mig i brinula se da dobiju sve što zatraže. Koliko koraka sam napravila da bi donijela još jednu čašu vode, pa još jednu salatu, dodatni salvet... Takve naknadne, pojedinačne sitnice konobaru su teže za nositi od prepunih pladnjeva. Bezbroj puta mi je došlo da pošaljem k vragu mušićavog gosta, ali nisam, s osmijehom na usnama ispunjavala sam prohtjeve kao da mi to nije nikakav problem.

Za sav taj trud nisam dobivala nikakvu nagradu. Njima nikada nije padalo na pamet da bih možda trebala dobiti bar dio velikodušno ostavljene napojnice. No bilo je gostiju koji su negodovali što im račun ne ispostavlja osoba koja se cijelo vrijeme brinula za njih. Bilo je i onih koji su znali da od napojnice neću vidjeti ni novčić. Takvi bi mi obično kriomice davali smotanu novčanicu, uz tihe riječi: - Ovo je za vas. Hvala vam na svemu.

U takvim rijetkim trenucima bila bih na rubu plača. Netko je ipak vidio u kakvom sam položaju i kako me malo gazde cijene, netko je ipak smatrao da moj trud treba nagraditi.

Marku nije bilo ništa lakše nego meni, možda i gore jer ono što se je radilo na terasi pred gostima bilo je prava sitnica u odnosu na svinjarije u kuhinji, a on je, ako je htio sačuvati radno mjesto, morao šutjeti i raditi što mu se kaže.

Osim što se zakidalo na normativima što se redovito zamaskiravalo dekoriranjem, namirnice su često bile sumnjive kvalitete. Ništa se nije bacalo, sve se moralo iskoristiti. Odmrznuto meso koje se ne bi potrošilo na vrijeme, ponovo bi se zamrznulo i na brzinu odmrzavalo kada bi bila velika navala. Ponekad bi se ponovo iskoristio i komad mesa koji je nenačet ostao na pladnju, ugrijalo bi ga se u mikrovalnoj, kratko bacilo na roštilj, prelijalo uljem i posulo češnjakom. Juneći odresci su se namakali u mlijeku kako bi bili mekani i imali okus teletine, kao takvi su se i prodavali.

S mljevenim mesom su bili nešto oprezniji jer se u njemu lako razviju opasne bakterije. Čim bi stiglo, od njega bi se napravile pljeskavice i ćevapi, sve bi se to odmah stavilo u duboko smrzavanje i odmrzavalo po potrebi. No jednom prilikom, dogodilo se da je kutija s mljevenim mesom ostala zaboravljena na rivi.

Taj dan je stiglo mnogo robe; mesa i povrća, bačve piva... Marko i Mirko su išli s gazdom da pomognu sve to natovariti na kolica. Bila je velika gužva, stigla je roba i za druge kafiće i restorane te trgovinu, a i mnogo putnika. U svoj toj gunguli nitko nije primijetio da je jedna kutija ostala. Tek uvečer je gazdarica primijetila da nedostaje jedna kutija s mljevenim mesom.

Prvo je zvala kapetana broda da provjeri nije li možda ostala u hladioniku na brodu, no oni su istovarili sve što su primili, pa i tu kutiju. Zatim je poslala Mirka da provjeri da nije možda ostala na rivi. Dok je čekala da se vrati, bjesnila je na gazdu i Marka što nisu bolje pazili, te jadikovala kako će se sada netko zabadava gostiti njihovim mesom.

Razveselila se kada je ugledala Mirka s kutijom. Marko i ja smo se samo pogledali. Nakon toliko vremena na suncu i vrućini to meso je moglo biti samo za baciti. Nije nam bilo jasno čemu se ona veseliti. Kada su otvorili kutiju, zapahnuo nas je smrad. Meso je bilo smeđe boje, ali gazde se nisu nimalo zabrinule.

- Brzo, Marko, od ovoga treba odmah napraviti pljeskavice i ćevape.

- Pa ovo je pokvareno meso - upozorio ih je.

- Što bi bilo pokvareno, samo je malo dobilo boju izvana i povuklo miris, staviti ćeš malo više začina i biti će u redu.

- Netko će se otrovati s tim mesom i imat ćete problema.

- Daj, molim te, tko bi se otrovao? Ako ti se ne radi, reci, a nemoj nam se tu izmotavati. Pokvariti će se ako se odmah nešto ne poduzme. Dosta si nam problema prouzročio kad si zaboravio meso na rivi, sad spašavaj, što se spasit dade. Vidjet ćeš kako će biti fino, samo se mora dobro začiniti, svi ćemo lizati prste. Hajde, brzo zamijesi smjesu, a Lidija i Mirko će ti pomoći napraviti pljeskavice i ćevape.

Nismo imali izbora. Meso je bilo gadno za pogledati i još gadnije za primiti u ruke. Uza svu silu začina umiješanih u smjesu još uvijek se je osjećao slabašan vonj raspadanja. Jedna pljeskavica se je ispekla za probu i Mirko ju je s veseljem pojeo kako bi dokazao da je sasvim jestiva. Pečena je mirisala pristojno, ali osim njega nitko drugi nije pokazivao volju da je proba. Gazdarica je samouvjereno tvrdila da će se bakterije koje su se eventualno razvile u mesu, uništiti u zamrzivaču. No za svaki slučaj, to meso se je trebalo što prije potrošiti. Ne bi bilo zgodno da naiđe sanitarna i slučajno nešto nađe u njemu.

Marko i ja smo bili zgroženi. Nije to bilo tako puno mesa, pet kilograma. Mogli su ga baciti, šteta nije mogla biti tolika da bi zbog toga propali. Nismo to mogli shvatiti, pa zar ti ljudi nemaju ni trunčicu savjesti. Kako mogu prodavati nešto za što pouzdano znaju da nije u redu i da bi moglo biti opasno.

Sljedećeg dana se moja savjest pržila na roštilju dok sam gostima nudila pljeskavice i ćevape, najradije bih svima govorila da nam ih je ponestalo, ali gazdarica kao da je slutila da bih moglo nešto takvo reći i stalno mi je bila za petama. Ljudi su jeli to pokvareno, prezačinjeno meso, servirano s puno luka i ostalih priloga jakih okusa, ništa ne sluteći. Bila sam na rubu, priželjkivala da se svi ti ljudi potruju i da sanitarna zatvori prokleti restoran.

Ulovila me totalna panika kada su za jedan od stolova sjeli jedan tata i dječak koji me jako podsjetio na mog sina. Bio je otprilike iste dobi kao i on, trogodišnjak. Požurila sam k njima i počela im nuditi sve osim pljeskavica i ćevapa. Do neba sam hvalila ražnjiće i teleće odreske koji su zapravo bili juneći. Dječak mi se vragolasto nasmiješio i odlučno izjavio: - Hoću pljeskavicu.

- A ne bi li radije ražnjiće? To su ti mali, mali komadići mesa nabodeni na štapić. Mljac, to ti je puno finije od pljeskavice. Pljeskavica je ljuta, bljak. Ja ti imam doma jednog ovakvog kakav si ti i on jako voli ražnjiće.

- Moj Karlo jako voli pljeskavice - rekao je tata. - To mu je mekano i ne mora puno žvakati, sve je već zažvakano.

Obrazlagala sam: - Pljeskavice su malo prezačinjene i bojim se da mu neće odgovarati. Ražnjići su bolji izbor. Reći ću kuharu da pripazi da na njima bude najbolje meso, mekano i bez žlundri. Kad čuje za koga je, dati će sve od sebe da mladi gospodin bude zadovoljan i sit.

Pokušala sam mu nekako dati na znanje da su pljeskavice opasne bez da mu otvoreno kažem o čemu se radi, ali on ništa nije shvaćao. Mislio je da koketiram s njim. Da je s dijetetom bila majka, vjerojatno bi uspjela shvatiti zašto toliko agitiram protiv pljeskavice. Odjednom se pored mene stvorila gazdarica.

- U čemu je problem?

- Hoću pljeskavicu - ponovio je mali.

- Bojim se da će mu pljeskavica biti prezačinjena i preljuta - izjavila sam riskirajući da navučem na sebe gazdaričin bijes.

- Ništa mu neće biti preljuto. Ako dijete hoće jesti pljeskavicu, daj mu pljeskavicu i ne filozofiraj. Dok ti tu očijukaš, ostali gosti čekaju.

Strijeljale smo se ubojitim pogledima. Nisam se mogla obuzdati. Dok sam u predavala Marku narudžbu, napomenula sam: - Ova pljeskavica je za dijete, klinac kao naš Tin. Vidi ima li u zamrzivaču još koja iz prijašnje ture.

- Otkad si ti šefica u mom restoranu! - dreknula je gazdarica koja se ponovo iznenada stvorila iza mene. - Malo si previše dopuštaš. Slušaj, Marko, prvo se ima potrošiti ono meso koje ste jučer zeznuli, pa baš da dođe predsjednik države, ima da mu se servira to meso.

- Ali to je za dijete. Pa ne možete to napraviti.

- Ja mogu sve što hoću, nećeš mi ti naređivati. Ovdje ja naređujem, a ti ako ne misliš slušati, pokupi prnje i crta.

Gazdarica je osobno odnijela djetetu tu kobnu pljeskavicu. U mene nije imala povjerenja. Dva dana kasnije, dok sam u trgovini preuzimala kruh za restoran, slučajno sam čula razgovor između oca djeteta i jedne žene. Bio je vrlo zabrinut jer se mali razbolio, imao je visoku temperaturu i povraćao. Manje ga je mučilo što će morati prekinuti odmor, a više što će bivša žena za sve kriviti njega. Htjela sam mu prići i reći od čega se je dijete razboljelo. Ali nisam. I ja sam imala dijete, nisam si mogla dopustiti da ostanem bez posla. Poslije sam to gorko požalila.

Atmosfera u kojoj smo radili bila je nepodnošljiva. Gazda i gazdarica su bili u lošim odnosima i često su se svađali. Oboje su imali kočijaški riječnik. Ponekad bi se tako žestoko posvađali da danima nisu razgovarali, a tada bi nadrapalo osoblje. Inače nisu bili obzirni prema nama, ali tada bi bilo još gore.

Nikako se nisam mogla navići da se netko stalno dere na mene i vrijeđa me. Posebno mi je teško padalo kada bi se to događalo pred gostima. Jednom sam se na ulazu u restoran bila spotakla i ispao mi pladanj pun prljavih tanjura i čaša. Sve se razbilo, a ona je tako urlala da mene da su svi iz susjednih kuća pohrlili vidjeti što se događa. Posebno je bilo neugodna kada je vidjela da mi jedan gost daje napojnicu.

Zakreštala je: - Što on tebi ima davati novce? Zašto? Ovo je moj restoran i ja držim kasu! Kako te nije sram uzimati novac od muškarca koji tu sjedi sa ženom i djecom!

Gost se zauzeo za mene: - Nemojte tako gospođo. Gospođica se jako trudila oko nas, posebno oko djece, zahvaljujući njoj sve je bilo u najboljem redu i zbilja nema ničeg lošeg u tome da joj se odužimo na simboličan način. Ja uvijek dajem napojnicu onome tko ju je zaslužio, a ne onome tko naplaćuje.

- Ona za to što radi dobiva plaću, ne treba joj ekstra nagrada. Pa to je njezin posao.

- Zašto vas toliko smeta ako smo mladu damu dodatno nagradili za njezin trud? - pitala je žena.

Moja gazdarica se tu malo zbunila. Bilo joj je nevjerojatno da se jedna žena zauzima za drugu, i to onu koja je služi, koju ne bi trebala niti primijetiti kao ljudsko biće. Malo je pošutjela, a zatim sažalno pogledala ženu i žalosno primijetila:

- Draga moja, loše ćete proći ako vaš muž bude ostavljao novce konobaricama. Radije pripazite na njega.

- Oko toga se vi ne morate brinuti.

Ispratila ih je uz kiseli osmjeh, a potom navalila na mene. Izvrijeđala me kao da sam zadnja drolja, a kada više nije znala što bi mi rekla, čime bi me dodatno povrijedila, zakreštala je:

- Misliš da si lijepa, da si zato dobila novce? Ružna si, izgledaš kao strašilo. Pogledaj se kakva si, kao metla. Sva si ofucana, kao kamenjarka. Lučke kurve izgledaju profinjenije od tebe. Ti si najobičnija lijena, seljančura. Valjda si se zato toliko dopala onom prostaku.

Nisam mogla vjerovati da mi to zbilja govori. Bilo mi je na vrh jezika da joj kažem kako izgledam bolje od nje i ako ništa drugo, barem se znam pristojno ponašati što se za nju ne bi moglo reći, ali sam si mislila da mi je bolje šutjeti i tako sam stisla zube i pustila je da me dalje vrijeđa.

Na kraju tog mučnog dana sam plakala, ni prvi, ni zadnji put. Vikala je na mene tako glasno, da je Marko u kuhinji sve čuo i jedva se suzdržao da se ne umiješa i kaže joj što misli o njoj i njenoj finoći. Dok je Mirko na svom madracu hrkao, muž me grlio i tješio:

- Nemoj, nije vrijedna da plačeš zbog nje. Vidiš da je luda i isfrustrirana, kivna na cijeli svijet. Ona je slučaj za žaljenje. Toliku lovu zgrče, a nikad joj nije dosta. S mužem se ne slaže, sa svim susjedima je u zavadi, djeca su joj propaliteti, ništa ne rade, nikakve škole nisu završili, samo cijede lovu iz staraca i filozofiraju. A ovo što ti je rekla da si ružna, pa to je najobičnija ljubomora. Na njoj se iz aviona vidi da se ne može pomiriti sa starenjem. Mrzi svaku ženu koja je mlađa i ljepša od nje. Jadnica je. Oni su takva sirotinja kakva mi nikada nećemo biti, ali nemaju dosta pameti da to shvate. Misle da je sve u novcima.

- Marko, ja bih najradije sutra otišla. Ponekad mi dođe da je zadavim. Kad joj čujem glas, želudac mi se zgrči. Ne mogu je očima vidjeti.

- Ajde, strpi se još malo. Kad smo već toliko izdržali, izdržat ćemo još i ovo. Samo da nam plate kako smo se dogovorili. Imam osjećaj da bi tu moglo biti problema.

I ja sam se toga plašila. Kada smo stigli, očekivali smo da će nas isplaćivati na kraju svakog mjeseca, ali prvi mjesec je prošao, a nitko nije spominjao plaću. Užasno je neugodno kada moraš moljakati svoj novac. Na kraju smo ipak morali pitati što je s plaćom jer smo bili bez prebijene pare u džepu. Gazda nam je rekao:

- Gledajte, ja obično svoje radnike platim na kraju sezone. Kada se sve zbroji, to bude lijepa svotica, a imam loše iskustvo s mjesečnim plaćanjem. Događalo se da ljudi potroše novac, zapiju, osobito mladi, znate kako je, ljeto, more, oni željni zabave, pa nakon posla okolo po birtijama i novci začas odu. Ujutro ih ne bi mogli probuditi, spavali su mi na poslu, a poslije se žalili da ništa nisu zaradili. Što će vam novci, ovdje sve imate, ne morate plaćati ni stan, ni hranu, možete si popiti kavicu ili pićence ako poželite. Kod mene su vam novci kao u banci.

- Mi se nismo došli zabavljati, a novac nam treba. Znate, imamo dijete za koje se trenutno skrbe naši roditelji, a oni ne plivaju u novcu. Ne možemo očekivati od njih da snose sve troškove dok smo mi ovdje.

- Ako je za dijete, mogu vam dati akontaciju. Trenutno ne mogu više, došli su mi neki računi koje moram hitno platiti, ali bit će. Ništa se nemojte brinuti. Sve će vam biti uredno plaćeno.

U nekoliko navrata nam je davao takozvanu akontaciju, ali ukupna svota nije iznosila ni onoliko koliko je bila dogovorena mjesečna plaća za nas oboje. Nekako smo se sve manje nadali da ćemo naš novac vidjeti na kraju sezone, pogotovo kada smo čuli za kako bijednu plaću radi Mirko. Pokušali smo to opravdati činjenicom da je samo pomoćni radnik, da ništa nije u stanju shvatiti od prve i da ga je zbog njegovih ograničenja lako preveslati, pa to gazde naveliko iskorištavaju.

Ozbiljnije smo se počeli brinuti kada smo jedno jutro razgovarajući sa susjedima doznali da u restoranu Lučica svako ljeto radi nova garnitura osoblja. Upozorili su nas da pripazimo da nas ne zakinu pri isplati jer im je to specijalnost.

- Mi smo tu prvi susjedi otkako je restoran otvoren - objašnjavala nam je gospođa s kojom nam je inače bilo zabranjeno razgovarati. - Svega smo se nagledali i naslušali. Sažali se čovjek. Gledamo tu cijelo ljeto kako se ljudi muče, rade kao robovi, bez poštenog odmora, ni okupati se ne stignu, a na kraju odlaze plačući. Nemojte čekati do zadnjeg da vas isplate. Zakinuti će vas.

Svaki pokušaj da dobijemo plaće koje smo već odavno trebali dobiti, rezultirao je samo još jednom akontacijom. Marko je vodio evidenciju tih isplata na kapaljku kako poslije ne bi tvrdili da smo dobili više. Sve teže nam je bilo raditi, ne samo zato što je bilo neizvjesno hoće li nam taj rad biti adekvatno plaćen već su nam i snage bile na izmaku.

Radili smo i živjeli kao robovi. Soba koja nam je bila obećana, nije se ispraznila. Bili smo prisiljeni dijeliti onaj bijedni sobičak s Mirkom i spavati na grbavim madracima. Ujutro sam se osjećala kao da me je netko isprebijao. Najgore je bilo što nismo imali kutak u kojem bi mogli biti sami i opustiti se. More jedva da smo vidjeli.

Naš radni dan nikad nije završavao prije ponoći. Imali smo pauzu od četiri do šest, ali gotovo nikad nismo mogli otići točno u četiti. Marko je često morao ići pred brod koji je dovozio robu, a brod je dolazio u četiri i dok bi se roba iskrcala, prevezla, uskladištila, ostalo bi mu jedva sat vremena odmora.

Prvo vrijeme smo odlazili na plažu nadajući se da ćemo se tamo malo odmoriti i uživati na suncu, ali gazda se pobrinuo da nam i to pokvari. Utrpavao nam je reklamne letke i zahtijevao da ih dijelimo kupačima i jahtašima, a to nam je bilo vrlo neugodno. Šuljao se za nama, kontrolirao kako obavljamo povjereni nam posao i bio vrlo nezadovoljan nama.

- Ne možete to tako. Pa kako možete očekivati da će vam netko doći ako se ne nasmiješite, malo popričate, kažete što nudimo. Morate pokazati da će ovdje biti usluženi kao kraljevi, da se veselite njihovom dolasku, a vi se držite kao da vam je netko umro.

Ogadio nam je plažu. Radije smo odlazili u smrdljivu sobu i pokušavali tamo spavati. Sve teže nam je bilo podnositi teror kojem smo bili izloženi i izbjegavati konfliktne situacije.

Kako je vrijeme prolazilo sve češće smo se sukobljavali. Naše gazde su postajali sve bezobrazniji prema nama. Iza Vele Gospe došlo je do erupcije. Gazdarica je danima bila kivna na mene bez ikakvog određenog razloga, bez ikakvog povoda mi govorila da sam lijena, glupa, neuredna, ružna...

Poslije sam shvatila da joj jedini cilj bio isprovocirati me što je i uspjela. Jednostavno sam puknula, uzvratila joj istom mjerom i rekla što o njoj mislim.

- Ti, ti smeće jedno odrpano, što mi ti imaš za govoriti? Kruha bi bila gladna, da ti ga ja nisam dala. Goni se da te moje oči ne vide. Marš, van. Idi gore, pokupi svoje prnje i nestani. Dosta sam te trpjela! - urlala je na mene.

Marko je pokušao smiriti situaciju, a ona se okomila i na njega. Oboje nas je izjurila. Dala nam je pola sata da se spakiramo. Kada smo zatražili plaću, izvadila je novac iz kase i bacila nam ga pod noge. Marko je pokupio novčanice i prebrojao ih. Nije bilo ni približno onoliko koliko su nam dugovali, a ona je vrištala da nam je njezin muž sve platio, da su od nas imali više štete nego koristi.

Otišli smo s otaka uvrijeđeni i poniženi, prevarani. Bili smo dvoje najjadnijih ljudi na svijetu. Čitavim putem sam plakala. Nikome se nismo mogli obratiti za pomoć. Oni su na sve strane imali veze koje su dobro podmazivali, a pred nama je bila duga i teška zima za koju nismo znali kako ćemo je izgurati.

Sada smo se vraćali, ali ne kao očajnici. Mogli smo si priuštiti da jedemo u njenom restoranu, no restorana više nije bilo, a otok nam se učinio puno ljepšim od onoga koji smo čuvali u svojim sjećanjima.

Oznake: otok, turizam, sezonski rad, izrabljivanje

ponedjeljak, 03.03.2014.

Nasilje na poslu

Počupale se kolege na poslu. Nije to bio baš pravi fajt nego naguravanje i vikanje, prijetnje, ali i to je nasilje koje nitko ne mora podnosti. Fizički slabiji se odmah požalio nadležnima. Fizički jači se pak branio da je bio izazvan i napadnut od slabijeg. Svjedoka tog sukoba nije bilo, a ni drugih dokaza kao što su masnice i slično.

Čitavu stvar je dodatno kompliciralo što akteri nisu samo najbliži suradnici koji dijele isti radni prostor već i najbliži rod.

Nadležni se nisu puno zamarali istraživanjem nemilog događaja, tko je u priči žrtva, a tko nasilnik. Šef je skinuo slučaj s dnevnog reda, odmjerivši im jednake kazne. Neizrečena pouka je bila, slobodno se poubijajte, ali ne na radnom mjestu.

Nastojala sam se držati izvan svega toga i ne zauzimati stranu, čak ni zamarati se odvagivanjem čija priča bolje drži vodu. Oboje su mi bili dragi kolege i nisam željela znati o njima stvari zbog kojih bi mi mogli postati manje dragi. Drugim riječima, gurnula sam glavu u pijesak i od svega toga me najviše brinulo što njih dvoje nisu u dobrim odnosima, što ne mogu naći zajednički jezik i prevladati probleme.

Prošlo je otada dosta vremena, a ja sam balansirala između njih dvoje, ne reagirajući kad bi se žalili jedno na drugo, suzdržavajući se od kometara, razmišljanja i prosuđivanja, sve do danas kad mi je na jedan komentar na račun slabijeg u toj priči, izletjela jedna jedina riječ s upitnikom na kraju. „Kolega?“

I nisam pritom mislila ništa loše, izletjelo mi je samo zato jer su oni mnogo više od kolega i jer, koliko god nastojala biti izvan njihovog sukoba, teško mi pada njihovo neprijateljstvo.

I tek što sam izrekla tu jednu riječ, bez loših namjera i optuživanja, taj jači kolega me grubo zgrabio za podlakticu i unijevši mi se u lice, zaprijetio nešto u stilu da se ne petljam u njegov posao i obitelj. Od šoka nisam upamtila najbolje.

Prije nego sam se snašla, pustio me i pobjegao jer je oko nas bile previše svjedoka koji su sve čuli i vidjeli. Doduše, kad bih ga prijavila ti svjedoci bi vjerojatno tvrdili da ništa nisu vidjeli i čuli. Dijelom jer su muškarčine koje u prizoru kojem su prisustvovali, ne vide nasilje, a najviše zato što ne žele kumovati nečijem otkazu. Brzo su se razletjeli svaki na svoju stranu.

Ni ja nemam masnicu koju bih mogla pokazati. Ništa mi se nije dogodilo osim što me psihički potresao ovaj pokušaj zastrašivanja i što si sad mogu zornije predočiti kako se odigrao onaj sukob preko kojeg sam svo ovo vrijeme prelazila kao da ga nije bilo.

Prijavim li ga, lako je moguće da će letjeti s posla, čak prelako. Isto je tako lako moguće, bude li on tvrdio da sam ga provocirala i napala, a ostali da se ničega ne sjećaju, da ja zaradim opomenu pred otkaz.

srijeda, 26.02.2014.

Tek toliko da se zna tko je gazda

U saboru raspravljaju o izmjenama ZOR-a, ministar Mrsić se podmuklo smješka i kao pokvarena ploča ponavlja svoje, zna se već što, a ja se prisjećam jednog susreta od prije dosta godina dok još nismo ni slutili da je moguća neka recesija i kriza, neimaština veća od one koju smo trpjeli za rata. Tad nam se činilo da nam dobro ide te da je pred Lijepom našom blistava budućnost.

Bilo je ljeto, na moru, zasluženom odmoru, imalo se novca, ne previše, ali sasvim dovoljno za bezbrižno ljetovanje u vikendici koju su nam roditelji priskrbili za onog bivšeg sistema. Moglo se vani popiti pivicu i kavicu, kupiti djeci sladoled i sokić u kafiću, bilo je i za kolače, i večericu u restoranu s pristojnim cijenama, pedaline i druge gluposti na plaži.

Tog ljeta sam naletjela na nju. Nisam je vidjela od mature, a bila mi je draga. Bilo je to vrijeme prije facebooka i e-mailova, a u mom selu je uvođenje telefona bilo tek u planu. Tad su se još pisma pisala rukom, slale razglednice i čestitke.

Ona se odmah nakon mature udala za svoju veliku ljubav, dečka zbog kojeg je ponekad patila i slabo učila. Putevi su nam se razišli i nismo ostale u kontaktu. Ponekad bih je se sjetila i pitala što je s njom. Kad sam je ugledala i prepoznala nakon petnaest godina, mojoj sreći nije nije bilo kraja, a razveselila se i ona. Sjećala se da sam joj pomagala oko učenja.

To ljeto smo se često družile i mnogo pričale. Njezin brak se raspao i jedino lijepo što joj je od njega preostalo je bio njezin sin. Bilo je joj je teško, ali snašla se, pokrenula je vlastiti posao i sad u svojoj radionici zapošljava deset žena, a planira i proširiti posao. Dobro joj ide. Bilo mi je drago da je uspjela, da se ta nježna, romantična dušica na kraju pokazala kao sposobma žena koja ne dozvoljava da je se gazi.

Nekako pred kraj ljetovanja, kad smo se već obje pripremale za povratak u radnu kolotečinu, požalila mi se da je čeka neugodan posao.

- Moram jednoj curi dati otkaz.

Pomislala sam da se radi o zabušantici, no ona me odmah razuvjerila: - Ne, sve moje cure znaju raditi i vrijedne su, stvarno su odlične, ali jedna će letjeti.

Moja druga pomisao je bila da su iskrsnuli neki problemi zbog kojih je jedna radnica postala višak. Da bi mogao postojati neki drugi razlog, nisam mogla zamisliti ni u najcrnjim snovima.

- Tek toliko da se zna tko je gazda – rekla je s s lakoćom od koje sam se naježila. – Da se ne opuste previše.

Ništa nisam rekla. Nisam mogla, a nju je od svega najviše mučilo što se ne može lako odlučiti koga žrtvovati da ostalima pokaže svoju moć. Igrala se tuđom egzistencijom da zadovolji svoj hir.

Kad sam se malo pribrala, pitala sam je neće li joj biti problem stići rokove s jednom radnicom manjem.

- Bit će teško, ali mogu cure to – odgovorila mi je. – Malo će stisnuti i raditi dulje, a i imat će i dobar razlog da se još više potrude.

Nakon tog razgovora naši putevi su se ponovno razišli. Nikad više je nisam srela, ni mislila na nju, sve do danas.

Oznake: zakon o radu, prijatestvo, poslodac, otkaz, mo

nedjelja, 16.09.2012.

Na dnu Pandorine kutije

Što je to zapravo nada i kome je ona potrebna?

Primjećujem da se ljudi posvuda traže nadu, ne samo kada su njihovi vlastiti životi u pitanju, već i u kazališnim predstavama, filmovima, romanima... Happy end postaje imperativ ili barem svršetak koji ulijeva nadu, pa makar to bila nada ispod duge. I živjeli su sretno do kraja života više nije povlastica samo bajki, jeftinih ljubavnih romana i filmskih limunada.

Ljudi su se umorili od crnih vijesti s jedne strane i blještavog reklamiranja sreće s druge, kojima ih mediji neprekidno zasipavaju. Žele potvrdu da ima nade kako bi imali čime nahraniti svoju nadu, zatočenu na dnu Pandorine kutiji.

Nada je često obmana koja nam ne dozvoljava da pogledamo istini u oči i uvidimo da nade nema. Ona je također i kočnica koja nam ne dopušta da krenemo dalje, okrenemo novu stranicu i počnemo ispočetka jer dok ima nade, spremni smo trpjeti, pa makar njome samo zavaravali sami sebe.

Ne kažem da nada ne postoji, ali morali bi naučiti razlikovati realnu nadu od lažne.

utorak, 06.03.2012.

TRAGOVIMA BOSANSKOG KRALJEVSTVA

U želji da ova moja, vrlo mi draga priča; kakvu bi možda ispričala Vojača, majka posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića; objavljena 2009. u posebnom izdanju almanaha Prometej , Tragovima bosanskog kraljevstva, dopre do još pokojeg čitatelja, stavljam je na svoj blog.




VOJAČINA MRŽNJA

Rekoše da sam prosta roda, neuka i još tome krstjanka.

Rekoše da prisege što mi ih dade muž StjepanTomaš nisu prisege kralja Stjepana Tomaša.

Rekoše da mu nisam žena jer Bog ne priznaje krivovjerni obred po kojem postadoh njegova.

Rekoše da je naš sin rođen u grijehu i bolje je za njega da ne zna za mene, da bude samo kraljev sin.

Rekoše da smo svi dužni žrtvovati se za dobrobit kraljevstva i da žena poput mene ne može biti kraljica; sramota sam za kraljevstvo i kralja.

Rekoše mi da sam nitko, ali kralj je milostiv i neće me ostaviti nezbrinutu, bez kruha i krova nad glavom.

Rekoše mi to ne skrivajući prezir i zlobnu radost.


On nije čuo moje vapaje kad mi istrgnuše čedo iz naručja, niti je oćutio težinu mojih suza. Jezdio je Humskim zemljama i mačem udarao na krstjane, u ime Boga što stoluje među zidinama kamenim, ište zlato i druga ovozemaljska blaga na svom oltaru.

Pljunuo je Tomaš na našu vjeru, priklonio se rimskom moćniku i ugarskome kralju, zaboravljajući da je ovaj svijet san Demona i da se jedino neokaljana duša može vinuti do zvijezda, a gadno tijelo njen je tek kratkotrajni stan; zemlji, od koje je sazdano, bude vraćeno i teški biljeg navaljen na njega.

Čekala sam ga, ne znajući da je zgazio prisege izrečene na mojim bijelim grudima i potvrđene pred našim starcima, od Rima zatražio odrješenje. Nisam ga dočekala. Dođoše drugi s njegovim nalogom što nagradu primiše da me maknu s puta njegovog.

Posjedoše me na konja i okruženu oklopnicima povedoše u noć bez kraja. Vukovi su pjesmom oplakivali moje krvavo srce, ostavljeno u tvrdom gradu na liticama ponad dviju rijeka. Crna stabla su pružala grabežljive ruke prema hladnom i neumoljivom mjesecu nadutih obraza. Podrugljivo se smiješio, prosipajući srebro po drumu, kao i one noći kad sam se iskrala iz roditeljskog doma i opržena vatrom iz očiju lijepog viteza, hitala u susret zloj kobi, ne mareći za sramotu i Ljubušino proročanstvo.

Neuka sam, ali nisam glupa. Znala sam da velikaškim sinovima sirote djevojke poput mene služe samo za blud i da im se treba ugibati s puta. Te noći je Demon zavladao mojim tijelom. Nije mi dao usnuti i zaboraviti viteza što se u predvečerje zatekao na izvoru i napio vode iz mog krčaga.

Uzimajući od mene krčag, dotakao mi je ruke, velike i ogrubjele od teškog rada. Tamne su mu oči utonule u moje. Nisam oborila pogled, kako se pristoji čednoj djevici, nisam mogla, a on mi se smiješio i govorio da sve vode ovoga svijeta ne mogu ugasiti žeđ za mojim usnama. Demon je vrebao iz prikrajka i njegove su vatre plamtjele u meni dok sam gledala za neznanim vitezom.

Ljubušina ruka mi se spustila na rame.

- Pogledaj u krčag, Vojača, dobro se zagledaj u vodu – upućivala me moja druga.

Ljubuša je vidjela, iz vode je čitala što će se dogoditi. Ja sam vidjela samo vlažan trag njegovih usana na posudi.

- Vidiš li kako se voda zamutila od krvi i suza? Izlij tu zaprljanu vodu po zemlji, baci je za njegovim stopama, neka vam se putevi ne ukrste ponovno.

Demon mi je prišapnuo da iz Ljubuše govori zavist; od svih djevojaka vitez je od mene vode uzeo, meni govorio, samo mene gledao, i sad mu pogled bježi prema meni dok zelenko pod njim nemirno topče, a drugi ga vitezovi požuruju.

- Ne budali, Ljubuša, kakva krv i kakve suze?

- Krv tvoje krvi i tvoje suze.

- To je samo voda, ničega u njoj nema, a i kako bi se naši putevi ukrstili? Previsoko je on od mene.

- Dao dobri Bog da sam u krivu. Hodi domu svom, posestrino moja, i ne izlazi dok sunce ne izađe, čuvaj se mjeseca, posti i moli se dobrom Bogu.

Nasmijala sam se njenim tlapnjama i namještajući teški krčag na glavi, pogledom potražila viteza. Zaostajao je za svojim drugovima, okrenuo se u sedlu i podigao ruku na pozdrav, a zatim potjerao konja u galop. Gledala sam za njim sve dok nije zamaknuo među stabla. Ljubuša je čitavo vrijeme zanovijetala iza mojih leđa. Nijednu riječ nisam čula, samo svoje podivljalo srce.

Bez večere sam legla na počinak. Zalogaji mi nisu išli niz grlo i majka se pobojala da će me uhvatiti bolest. Opipavala mi je čelo i ruke, a otac ju je umirio:

- Ništa joj neće biti. Post čisti tijelo i dušu.

Dok su oni jeli rijetku juhu od korjenastog povrća, izgovarala sam napamet naučene molitve, ali dobri Bog ih nije čuo i Demon je vodio moje misli do izvora, uvijek iznova obnavljajući jedan te isti prizor od kojeg mi se preokretala utroba i vrućina mi udarala u glavu.

Utonulo selo u sanak, a stvorenja noći izmiljela iz svojih rupa. Samo meni san nije dolazio. Osluškivala sam lepet krila šišmiševih, samotni sovin huk i šuškanje miševa u slami. Demon se spustio niz mjesečeve strune i sjeo mi na grudi. Zaslijepio me sjaj njegovog oklopa, optočenog biserjem i draguljima. Vizir mu je skrivao demonsko lice.

- Čuješ li, Vojača, topot? Tvoj vitez jaše kroz selo. Stao je, gleda u kojoj li si kolibi. Doziva te. Osluhni.

Vani je zanjištao konj i prestrašenim lavežom se oglasio pas prenut iz sna, a mojim se žilama razlijevala toplina. O, kako su slatke bile Demonove riječi:

- Ni za njega noćas nema počinka. Krenuo je prema izvoru, u srcu nosi nadu. Požuri se, djevojko, sreća nikoga ne čeka.

Išuljala sam se iz kuće i zaputila prečicom kroz voćnjak. Odjednom, Ljubuša je banula pred mene, raširenih ruku i raspletene kose, zadihana.

- Stani, Vojača! Vrati se, ne gubi duše.

- Samo ga želim vidjeti, ništa drugo.

- Ne idi, drugo moja, vidim križ na putu kojim si krenula. Poslušaj me i sjeti se; nisam li ti uvijek govorila istinu?

- Jesam li ja tebi lagala?

Zagrlile smo se i izljubile. Nakvasila mi je obraze vrućim suzama i utisnula u dlan grubi kamen, još topao od njenog tijela.

- Uzmi ovo, trebat će ti. To je dar od Boga, neoskvrnut ljudskom rukom. Drži ga uvijek uza se i ne daj nikome da ga rani.

- Ljubuša, ništa od ovoga svijeta nije božje – podsjetila sam je na učenje naše vjere.

- Ovaj je kamen došao s neba, poseban je.

Spremila sam ga u mošnju obješenu o struku i uvjerena da ću joj ga sutradan vratiti, pohitala prema izvoru. Demon me gurnuo u vitezov zagrljaj.

Prolila se moja krv po rosnoj travi i potekoše pokajničke suze; Tomaš ih je obrisao poljupcima, nazivajući me svojom ljubom i sudbinom. Poveo me uskom brvi između naša dva svijeta. Ostala sam na toj brvi iznad bezdana. Natrag svojima nisam mogla, a njegovi me ne prihvatiše. Imala sam samo njega i to mi je bilo dovoljno.

Podarih mu sina. Nad njegovom kolijevkom Tomaš je pustio suzu. Zatražio je da dođe Starac i izvrši sveti obred, pred dobrim Bogom nas združi da mu sin ne bude poput njega, kopileta kralja Ostoje.

U noći Stjepanovog rođenja prevario me san. Probudio me zdvojni plač djeteta. Tri suđenice stajale su kraj kolijevke i širile crne skute svojih haljina. Jedna je uzela dijete. Tuga joj je bila ispisana na lijepom licu, suze se su joj kapale po povoju novorođenčeta. Pružajući mi ga, prošaptala je:

- Prevari sudbinu. Uzmi svog sina i bježi.

Nije li bježati od sudbine isto što i srljati u nju? A i kud bih pošla, zašto da izložim sina neimaštini, lišim ga sigurnosti čvrstog grada i zaštite očinske ljubavi? Posumnjah u suđenice – to urota je velikaša što mog Tomaša na tronu vidjet žele i odvlače ga od mene.

Uzdala sam se u Tomaševu ljubav i pomoć dobrog Boga. Molila sam se i postila, zatirala demonske žudnje tijela. Mošnju s nebeskim kamenom objesila sam sinu oko vrata da odbija od njega sile zla.

I otpoče grubo vrijeme za mene. Hlepeći za krunom, Tomaš je mjesecima izbivao i ostavljao me samu s našim sinom, bez zaštite od prezira dvorske čeljadi. Za njih sam bila i ostala prosta seljanka. Najniži od njih smatrao se boljim od mene.

- Kako je jutros presvijetla kraljica? – izrugivala mi se dvorkinja izvodeći nešto nalik na duboki poklon.

- Ne zovi me tako – grubo sam joj odvratila. – I donesi već jednom tu vodu. Ili moram sama?

- Vaše veličanstvo će odmah biti usluženo.

Motala se po odaji ne radeći ništa i ne pokazujući namjeru da izvrši moj nalog.

Zagrizla sam usnu, kao i mnogo puta prije, svjesna da ću morati sama po vodu i otrpjeti sve one poglede koji me tobože ne vide i naslađuju se mojim poniženjem.

Uzela sam prazni krčag, a drska djevojka mi je prepriječila put i istrgla mi ga iz ruku.

- Ne dolikuje kraljici da sama nosi vodu.

- Nisam ti ja nikakva kraljica!

- O, jesi, jesi – otezala je. – Zar vam vaš kraljevski muž nije poslao glasonošu?

Mjesecima mi Tomaš nikakvog glasonošu nije slao i svi su to dobro znali. Odatle sav taj otvoreni bezobrazluk prema meni.

Djevojka se lupnula dlanom o čelo.

- O, luda glavo! – uzviknula je. – Pa kraljica ne zna čitati.

- Što to govoriš, djevojko? Zar je kralj umro? – pitala sam progutavši uvredu.

- Ima tome već dva dana. Čudi me da vaše veličanstvo ništa ne zna. Naš gospodar je sad novi kralj. Priprema se krunidbena svečanost i sigurno će poslati po vas. Morate naručiti nove haljine, raskošnije od ovih koje nosite, zlatom vezene i biserjem opšivene. Trebat će vam i kraljevski ogrtač...

- Idi, idi... – izustila sam naslanjajući se na hladnu stijenu.

Hvatala me omaglica i usta mi se osušila, a djevojka je brbljajući napuštala odaju. Ostavila je pritvorena vrata i čula sam je kako se smije na trijemu.

- Kruna će joj pristajati kao kravi sedlo – doprlo je do mene.

Srušila sam se na škrinju i rukama pokrila lice, iz grla mi je provalio jecaj.

- Vaše veličanstvo!

Brzo sam otrla suze i podigla glavu. Djevojka je stajala među vratnicama i zirkala u mene zlobnim pogledom.

- Što hoćeš? – osorno sam procijedila okrenuvši joj leđa.

- Pred utvrdom je neka prosjakinja. Kaže da je kraljičina posestrina.

- Ljubuša! – kliknula sam i ushit mi je ispunio grudi. Nisam je vidjela od one noći kad mi je dala kamen, ni ikoga drugoga od svojih.



Sjedila je na tlu kraj gradskih zidina i gledala u sunce. Oduvijek je bila slabunjava, ali sada je bila kost i koža. Iz prljavobijele halje, zamrljane zemljom i travom, virile su joj tanašne ruke, a obrazi su joj se uvukli i koža priljubila uz jagodične kosti. Bila je gologlava. Dugačke pletenice bile su joj neuredne i raščupane. Crvene vlasi stršale su iz njih zajedno s polomljenim slamkama i komadićima suhog lišća. Izgledala je kao da gladuje i spava na otvorenom. Nijednom kretnjom nije pokazala da me je primijetila. Sunce ju je potpuno zaokupilo. Pitajući se kako može gledati ravno u sunce i sama sam pogledala u njega. Istog trenutka sam zažmirila. Svjetlost je bila prejarka da bi ljudsko oko u nju gledalo, ali Ljubuša nikada nije bila kao drugi ljudi.

- Ljubuša – zazvala sam je.

Uperila je u mene ogromne plave oči koje mi se učiniše još većima nego sam ih pamtila. U trokutastom joj lišcu bilo je nečeg vučjeg.

- Vojača, sestro...

Zagrlila sam grubu vunenu halju u kojoj se izgubilo njezino tijelo.

- Siroto moja, što se to s tobom dogodilo, kako to izgledaš? Naredit ću da ti odmah donesu nešto za jelo, ne, sama ću ti donijeti, bit će prije...

- Pusti, Vojača, nisam gladna i ništa mi ne treba. Došla sam te upozoriti.

- Moraš mi dozvoliti da se pobrinem za tebe. Nisi dobro...

- Dobro sam. Našla sam svoj put, ali ti si na stramputici, srce će ti krvavim suzama proplakati. Uzmi svog sina i bježi s njim na jug. Ukazala mi se kruna s križem na vrhu, krv se cijedila po njoj i kapala u more suza. Imaš li još kamen koji sam ti dala?

Kimnula sam glavom dok su se Ljubušini košćati prsti snažno stezali oko mojih ruku.

- Stavila sam ga sinu oko vrata.

- Dobro si napravila, njemu će biti potrebniji nego tebi. Samo pazi da ga nitko ne oskvrne, mora ostati takav kakav je.

Reče to i pobježe, ostavivši me punu pitanja i tjeskobe. Čedo moje zar je u opasnosti?

Gdje može biti zaštićenije nego u očevom gradu? Možda netko preko djeteta želi nauditi Tomašu? Samo da Tomaš već jednom dođe i riješi me ove muke.



Čamotno vrijeme se sporo vuklo, a Tomašu se nije žurilo k nama, niti je slao po nas. Tješila sam se da ima drugih, važnijih, kraljevskih poslova. Saznavala sam o njima prisluškujući razgovore služinčadi. Brat Radivoj mu je zadavao glavobolje i priklanjao se sad jednom, sad drugom neprijatelju priželjkujući krunu za sebe, Kosača na jugu je odbijao priznati kraljevsku vlast, sa sjevera su u zemlju provaljivali i pljačkali je Ugri, s istoka prijetile Osmanlije, a na zapadu velikaši provodili svoju samovolju.

Govorili su mi o njemu samo kad su me riječima htjeli raniti, ukazujući mi da za me ne mari, da je moja prisutnost na krunidbi bila nepoželjna i da kruna ne resi moju glavu. Nije mi bilo ni do krune, ni do časti, ni do raskošnih svečanosti; jedino me boljelo Tomaševo zanemarivanje.

Posljednja sam saznala da konačno dolazi. Čitav grad se ustrčao, sve ruke bile pune posla. Uredila sam sina i sebe i čekala ustreptala srca. Nekoć, kad bi se vratio s puta, Tomaš je trčao u moje odaje i sve drugo je moralo čekati. Sad sam ja morala čekati. Oko njega su se sjatili velikaši, gostili se u velikoj dvorani i smijali zabavljačima.

Nije došao ni kad se sve smirilo. Pošla sam ga potražiti. Zaustavili su me oklopnici i ukrstili preda mnom helebarde.

- Kralj je s biskupom, naredio je da ga nitko ne ometa – rekoše.

Ujelo me za srce, s biskupom je, ljutim neprijateljem i zatirateljem naše bogumilske vjere. Kakvog posla može Tomaš imati s njim? Ništa ja nevoljna nisam znala o tome kako se vjera lomi i njome trguje.

Kasno noću, Tomaš se ušuljao poput tata u moju ložnicu. Dugo je stajao kraj usnulog sina, a potom legao pored mene i uzeo me bez riječi, kao da sam mu nešto skrivila.

Ubrzo je ponovno otišao. Do mene su došli glasi da je krenuo vjerom, sve krstjane proglasio hereticima i protjerao Didu našega iz zemlje. Velikaši se mahom povedoše za njim; krste se, ljube križ i klanjanju se kipovima što ih ljudska ruka načini, žderu meso toplokrvih stvorenja i loču vino. Bogumilima je, ili pokrstiti se, ili bježati.

Podno grada počeše graditi crkvu, sjatio se živalj na gradilištu, što milom, što silom, a u samoj tvrđi na brzinu jednu izbu preurediše u dvorsku kapelu, staviše veliko raspelo u nju, mramorni žrtvenik i krstionicu. Tu je fratar mise služio, a ljudi navališe primiti novu vjeru da bi sačuvali živote i službu.

Tad naredi Tomaš da se i naš sin ima krstiti, a i ja bih se trebala tom nalogu pokoriti. Odlučih poslušati ga, ali u srcu se zavjetovah da svoje vjere neću prezreti, kao i toliki drugi potajno ću štovati dobroga Boga, držati se naših običaja i obreda. No fratar me ne htijede krstiti, reče da sam bludnica i da su za me zatvorena vrata Kraljevstva nebeskog. Shvatih da naš dobri i blagi Isus nije isti Isus kojeg oni štuju, i ne bi mi do njihovog kraljevstva, ali se pobojah za svoj život, ne zbog sebe već zbog sina koji mi se još nije odvojio od prsiju.

Pritajila sam se i provodila dugočasno vrijeme u svojoj odaji, sve se nadajući da Tomaš neće dozvoliti da mi se nešto loše dogodi. Dolazila mi je samo dvorkinja Mara koja je, otkako je objesila drveni križ na konopcu oko vrata, postala prema meni još zlobnija nego prije. Redovito me izvještavala što se događa s krstjanima koji se odbijaju preobratiti i budu uhvaćeni u vršenju zabranjenih obreda. Pritom bi značajno pogledavala na netaknuto meso i vino što mi je svaki dan donosila za objed. Osobito joj se milila riječ inkvizicija, svako malo joj je bila u ustima. Izgovarala ju je povišenim tonom, naglašavajući svaki slog i vrebala na mene kao da je ona utjelovljenja te strašne riječi.

Od nje sam saznala da je Tomaš krenuo na Humske zemlje upokoriti heretika Kosaču.

Pretvarala sam se da me ne zanima njezino brbljanje i da je ne slušam, ali kad je spomenula Ljubušu, nisam mogla ostati mirna.

- Vidjela sam jutros u podgrađu onu tvoju prosjakinju, kako li joj je ono ime... Ljubuša, tako je, krivovjerka Ljubuša. Vodili su je u tamnicu. Kažu da će samo zbog nje doći veliki inkvizitor iz Ugarske.

Noge mi se odsjekoše, dijete se u mom naručju uznemirilo i zaplakalo. Stisnula sam ga čvršće uz sebe.

- Uhvatili su je dok je seljacima u šumi propovijedala herezu i bunila ih protiv kralja. Znaš što još govore o njoj? – Utrpala je u usta komad mesa i žvačući nastavila: - Da u planini s vučjim pastirom spava među vukovima, i zato vukovi više nemaju straha od ljudi, nema stada u kojem nisu napravili pokolj. Vrag ju je nagradio posebnim moćima, može živjeti bez jela i vidjeti budućnost, čak napraviti da bude kako ona želi. Neke žene su vidjele kako je začarala vodu kojom si ti napojila kralja, od te vode je izgubio pamet i doveo te ovamo kao kakvu kneginju, ali sad već, hvala Bogu, i on uviđa da to nisu bili čisti posli.

- To nije istina! – planula sam. – Nikakve čarolije Ljubuša ne poznaje, ona je najnevinije stvorenje pod suncem, u nje je čisto srce i um, i samo zato vidi...

- Vidi! Baš tako! Vidi, i sama to priznaješ. Mislim da bi to inkvizitor rado čuo.

Shvatila sam da sam se zaletjela, trebala sam šutjeti, a Mara je već otrčala razglasiti svima što sam potvrdila. Rasplakala sam se i ne mareći za dijete koje je moj plač još više uznemirio, klekla i usrdno se pomolila dobrom Bogu da spasi Ljubušu. Kad bi barem Tomaš bio ovdje, on ne bi dopustio da Ljubuša strada, on nije zao čovjek, dobra je u njega duša, samo je pritisnut prijetnjama sa svih strana pokleknuo pred Vatikanom i zato je sad svo ovo zlo.

Te večeri je Mara uletjela u moju odaju, derući se na sav glas:

- Tvojoj Ljubuši je vrag uzeo dušu!

Potekle su mi suze žalosti i olakšanja, a Mara je zasoptala igrajući se križem oko vrata:

- Ali još nije gotovo. Ja znam da se sastajala s tobom i podučavala te čaranju. Inkvizitora će to zanimati.

Tijelom mi je prošla jeza. Mara je uperila križ u mene, iz očiju joj je sukljala mržnja od koje sam se smanjivala. Plašila sam je se.

Obje smo se trgle na zvuk trublje sa stražarske kule; tko bi to mogao biti?

- Možda je kralj – zlurado je ciknula i istrčala zadovoljiti svoju znatiželju.

I ja sam se ponadala da je kralj, ali nije bio on već tri velikaška sina. Mara ih je dovela u moju odaju i bila prisutna dok su mi objašnjavali zašto moram poći s njima i ostaviti dijete, a ja sam se pitala čemu sve to, zašto me jednostavno ne ubiju.

Njoj su predali moje dijete, a poslije, kad sam već bila na konju, privezana za sedlo i s čvrsto stegnutom maramom preko ustiju, slijepa od suza i sluđena od boli, prišla mi je i šapnula:

- Kralj se izmirio s Kosačom, sklopili su savez i zapečatit će ga ženidbom. Naš kralj je isprosio Kosačinu kćer. Katarina Kosača će nam biti kraljica. Kažu da je vrlo lijepa i umna kao muškarac, učena...

Nije me mogla raniti više nego li sam već bila ranjena. Odvratila sam pogled od nje i posljednji put se osvrnula prema osvijetljenom prozoru kroz koji je dopirao plač mog djeteta. Još i sad ga čujem kako me doziva.

Vodili su me tvrdim drumovima, kroz mračne šume i gudure, kraj zapjenjenih voda i prijetećih litica. Magle su išle za mnom i brisale mi trag. Presušile su suze, ostala je samo rana u grudima i praznina u utrobi. U molitvi sam tražila spas, vjerujući da je Bog dobar i da će se smilovati meni slaboj i grešnoj, da će imati milosti i za nevjernika Tomaša, podariti mu sinove, a meni vratiti mog sina.

Iz molitve se rodila nada s kojom sam došla pred grad izrastao iz žive stijene, na okuci iznad podivljale rijeke što si je probijala put kroz uski klanac. Visokim kulama parao je nebo. Izgledao je prijeteći i neosvojivo.

- Eto nas na cilju – rekao je jedan od velikaša. – Što kažeš, Vojača? Tamo gore će ti odsada biti stan. Nitko ne može reći da se kralj nije dobro pobrinuo za svoju ljubovcu.

Iako je sunce peklo i znoj mi se cijedio niz leđa, zastresla me zimica i nije me napuštala dok smo se penjali srtminom prema dverima. Glava mi je otežala i padala na prsa. Svu ukočenu skinuli su me s konja, vukli me kamenim stubama i preko prostranih dvorišta. Uveli su me u kulu debelih hladnih zidova i prije nego sam zavojitim strmim stubama došla do male izbe pri vrhu kule u koju je prodirao tek tračak sunca kroz uski otvor i za mnom se okrenuo teški ključ u bravi, znala sam da ću tu biti zatočena.



Hranili su me otpacima iz kuhinje. Nastojala sam uvjeriti sebe da Tomaš ne zna za ovo. Svake večeri izvodili su me na krunište da udahnem zraka, tako sam mislila. Stražari su me puštali da gore činim što me volja, okrenuli bi mi leđa, a ja sam se naginjala preko ruba kruništa i osluškivala kako duboko dolje huči rijeka, priželjkivala da se pretvorim u pticu i poletim do svog sina, da ga vidim makar iz zraka i budim pjesmom.

U nekoliko navrata sam se popela na rub kruništa i raširila ruke, nitko me nije pokušavao zaustaviti. Malo je nedostajalo da se bacim u dubinu, samo spoznaja da dobri Bog ne prašta samoubojici, čuvala me toga, a moje molitve postajale su sve usrdnije.

Ne znam koliko sam proboravila u toj izbi. Jednog dana se pojavila žena s ključevima oko pasa i dugo me oštro gledala. Sklupčala sam se na prljavoj slami.

- To je, dakle, ona – konačno je rekla. – Dosta je bilo ljenčarenja, tko hoće jesti, mora i raditi.

Bacila sam joj se pod noge i izljubila joj ruke.

Nikakvog posla me nije bilo strah. Iako mi nije bilo dopušteno izaći iz grada, osjećala sam se slobodno, a druge sluškinje su me dobro prihvatile, nisu znale tko sam.

Primijetila sam da neke od njih nikada ne jedu meso, niti kušaju vina. Prilike za to su bile rijetke, ali bilo ih je. Osmjelila sam se i pitala ih da nisu krstjanke. Nisu mi odgovorile. Zasigurno su i one mene promatrale. Uvjerivši se da sam njihova, odaše mi tajnu i rekoše mi da u noći s četvrtka na petak budem u južnoj kuli, vrata će biti otvorena.

Prenerazila sam se ugledavši tamo nekoliko momaka i ključaricu, no ona me umirila toplim osmijehom i povela nas kroz vrata skrivena iza drvene rezbarije u uski hodnik izduben u stijeni. Bio je to prirodan prolaz, čas širi, čas uži; ponegdje smo prolazili kroz dvorane nadsvođene sigama s kojih je po nama kapala voda. Spuštale smo se prema rijeci koja je sve glasnije hučala.

Srce mi je zaigralo od radosti kad sam ugledala sav taj pobožni svijet natiskan u spilji. Bila sam među svojima i učinilo mi se da sam sad bliže dobrom Bogu i da on mora čuti moje molitve. Sve što sam on njega tražila je bilo da budem blizu sina i gledam ga kako raste, ništa drugo, on ne mora ni znati tko sam. Nitko ne mora znati. Tko bi u meni prepoznao nekad lijepu i stasitu Vojaču.

Tako sam malo tražila od dobrog Boga, a on mi to nije htio dati.

Povjerila sam se ključarici. Ispod njene grube vanjštine krila se dobra duša; sažalila se, ali pomoći mi nije mogla. Rekla mi je da zaboravim i šutim. Gospodari su zaboravili na mene, možda i misle da sam umrla, bolje je tako, a za dječaka neka ne brinem, on je dobro zbrinut.

- Pomajka ga je prigrlila kao da je njezin. Velika je to žena, koja bi kraj svoje djece voljela tuđe dijete, a to što je katolik, tu se ništa ne može.

Ključarica je nizala hvalospjeve kraljici, a u meni se stala rađati mržnja. Potekla mi je žilama, zatrovala dušu i tijelo, ubijala svaku molitvu. Kako da se molim gluhom Bogu koji nije ništa bolji od Tomaševog Boga, podjednako je nesmiljen i okrutan.

I dalje sam odlazila na obrede u pećini, činila sve isto kao i ostali krstjani, moje su usne izgovarale iste molitve kao i njihove, ali moje molitve su bile samo prazne riječi, nisu mi dolazile ni iz srca, ni iz uma u kojem su se rojile teške kletve.

Kako sam nekad usrdno molila, tako sam sad usrdno klela. Proklinjala sam Tomaša, njegovu ženu, kraljevstvo i onoga tko izmisli da ima boga. Kakvi su to bogovi koji nas daruju takvom milošću? Čime se to oni hrane? Ljudskom patnjom?

Zatresle se stijene od mojih kletvi, narod se u strahu obraćao svojim bogovima, ali ja više nisam poznavala straha; molitvama sam zazivala Demona:

- O ti moćni Bože zla, što svijetom vladaš, jednom si me već čuo i podario mi sreću kratkotrajnu, počuj me i sada, usliši moje molbe. Tebi se klanjam, svemogući Demone, dovedi mi mog sina. Nek' raspadne se prokleto kraljevstvo i svi savezi kleti, kraljeva glava nek' padne na stratištu, a kraljici podaj ovo isto što je i meni kao majci dano, ni manje ni više.

- Zar baš tako? – obratio mi se glas iz tame i na tren je zasvjetlucao srebrni oklop.

- Baš tako – odgovorih.

- A što si spremna za to dati?

- Sve.

- Sigurna si?

- Nikad nisam bila sigurnija.

- Dogovoreno. Ostani tu i čekaj, sin će ti doći i sve će biti kako si tražila.


Ne prođe dugo i raspadne se Tomašev savez s Kosačom; krenuo rod na rod. Zahvaljivala sam Demonu i molila se da ne posustane. Udario Tomaš još žešće po krstjanima, a ja sva drhtim od veselja, gdje im je sad njihov dobri Bog.

Navalili Turci, a kralj odrješuje kesu, dukatima mir kupuje i zemlju brani. Svaka nedaća što na kraljevstvo padne, bi melem mojoj ljutoj rani.

Dočuh da je kralj oženio našeg sina despotovom kćeri, djevojčicom kojoj mlijeko još iz usta curi, pa kraljestvo širi i sinku despotovinu namijeni, da ne bude na smetnju mlađem polubratu, al' sultan Mehmed pokvari mu plan i mladi despot ocu uteče, a ja se radujem, sin mi je sve bliže.

I dođe dan kad se sva zemlja zavila u crno, a ja slavim i hvalim ruku što kralju život uze. Potajno se šire glasine da je to sinovljeva ruka bila; Demonu moj, daj da bude istina, da je sin majku osvetio.

Ne mogu dočekati da vidim sina kralja. Kakav li je? Molim Demona neka požuri. To još jedino želim od njega. Hoće li me prepoznati, osjetiti da moja krv teče njegovim žilama?

- Blizu je tvoj čas – reži Demon i otkriva mi crno lice zla. Crvene mu oči plamte, smradni dah iz njegovih ralja obavija me vrućom parom i podiže izmučeno mi, bolno tijelo. Nosi me preko dvorišta i krovova, gore na krunište, pa mi pokazuje stihiju ljudi i konja što se valja uskim klancem. Podmuklo se smije. – Tamo ti je sin.

- Što se to događa? – pitam.

Kruništem u panici trče momci, naguravaju me i viču:

- Makni se, stara! Turci idu, kralj pred njima bježi k nama!

Već četvrti dan nad gradom leži strava. Oružje zveči i tutnji, u kotlovima ulje vrije, od strijela se crni nebo, krici umirućih lede krv, posvuda plač i jadikovke, ranjenici zapomažu, gomilaju se trupla po dvorištima, slatki zadah raspadanja kuži zrak... Zidine odoljevaju, ali ponestaje hrane i vode - ljudi skapavaju.

Mene je hranio moj Demon; pokazao mi je Katarininu nejaku djecu, uplašenu i uplakanu, okruženu Turcima, i zapjevao predivnu pjesmu:

- Kraljica ih nikad više vidjet neće, u tuđinu će ih odvesti; zaboravit će rod i dom svoj, tuđu vjeru prihvatiti i tuđincima radost biti, majci srce slomiti. Za svaku tvoju suzu past će njene tri; nevolja će je preko mora u izbjeglištvo goniti i bit će prosjakinja pred dverima okrutne sudbine...

- Neka – dašćem dok mi mržnja struji usahlim tijelom i radošću puni dušu. – Neka pati kao što sam ja patila, neka je ista bol živu reže.

Oslanjam se na laktove i pokušavam pridići, tijelo mi je kao isprebijano, svaka kost bolna – nemam snage.

- Ljubljeni Demone, pomozi svojoj službenici, do sina me mog odvedi.

Demon se slatko smije i odiže od mog umirućeg tijela dušu otežalu od mržnje. Ništa me više ne boli. Nečujno se vučem stubama i trijemovima, provlačim ispod vratiju u odaju gdje moj sin smišlja bojne osnove. Kako je lijep i snažan, sličan je ocu.

- Sine – kriknem i zaletim se k njemu, ali on me ne čuje, a ono što je ostalo od mene, samo klizne kraj njega. Ne mogu ga dodirnuti i mirim se s tim. Puno je što ga mogu gledati i slušati, biti s njim.

Prepire se se s nekim. To Radivoj je, stric mu licemjerni, savjetuje ga da se preda sultanu. Prestrašeno sam se ustalasala, vičem mu neka ne vjeruje prodanoj duši, ali samo voštanice me čuju i usplahireno trepere. Stjepan ih tjeskobno pogledava. Razvezuje prsluk i posiže za nečim što visi na zlatnom lancu. Među prstima vrti sivu kuglicu. Ljubušin kamen!

- U pravu si, striče, ne preostaje mi drugo do nagoditi se i nadati milosti – kaže i pušta ruke da mu padnu niz tijelo, a ja vidim samo uglačani kamen, lanac provučen kroz izbušenu mu utrobu i križ urezan u njega.

I shvaćam da sam prevarena. U očaju zazivam Demona. Do mene dopire samo sablasni smijeh. Na trenutak vidim sebe kako se previjam u smrtnoj agoniji i vidim svoje srce, krvave kapljice izbijaju iz njega. Boli me, boli, boli kao nikad prije, a ja znam da je ta bol samo nagovještaj boli koja tek ima doći i koju ću ponijeti u vječnost.

Vučem se za stopama svog sina, stojim s njim poniženim i prevarenim pred okrutnim Medmedom Osvajačem; ne oprašta mom čedu uskratu plaćanja danka i žeđa za osvetom.

Pratim ga na stratište. I u teškim negvama njegovo je držanje kraljevsko, ide bez straha, samo mu se usne miču u nijemoj molitvi. Uznosito drži glavu i pomiren s Bogom spušta je na panj. Dželat podiže blistavu sablju. Pada na Stjeponov vrat i presijeca ga poput tanke niti. Glava mu se skotrljala u prašinu, a ja umirem s njim po drugi put i ćutim bol kakvu tijelo nikada ne može oćutjeti.

Stjepanova duša, laka poput ptice, prhnula je prema suncu i zvijezdama. Htijedoh za njim, da barem u smrti budemo zajedno, ali magle me obaviše i prikovaše za zemlju. Otada lutam s njima, vučem se ovom zemljom kamenih spavača, oplakujem izgubljene sinove i pjevam:

- Žene, čuvajte se svoje mržnje, ne dajte da padne na vašu djecu...

subota, 23.04.2011.

Što se dogodilo s mojim blogom?

Što se dogodilo s mojim blogom?

Nema ga!

srijeda, 07.07.2010.

Erotska priča

Casanovafest je prošao, a ja se nisam dokopala Vrsara. Nisam bila ni blizu. Nedostatan broj komentara surovo me izbacio iz utrke.
Zaključak: bolje puno loših kritika nego tek nekoliko dobrih.

I što ću sad s tom svojom prvom erotskom pričom; baš sam je zavoljela; nego staviti je na svoj blog.



JA SAM MORE



Stela nije s Ivanovog planeta. Nisu ni iz istog svemira; ona svoj svemir nosi u sebi i ne izlazi iz njega. Nejasno je kako se našla ovdje, greškom ili providnošću nekih viših sila, ali tu je i slijedeći vlažne tragove njenih malih i uskih stopala u pijesku, Ivan vjeruje da se ipak radi o providnosti.

- Ja sam lepršava haljina oko tvojih nogu, milujem ti listove i bedra, priljubljujem se uz glatku kožu i ostavljam poljupce u pregibima koljena – tiho kaže oprezno istražujući tamne rubove njenog svemira. – Zraka sam sunca uhvaćena u tvojoj kosi i ovaj vlažni pramen što ti se priljubio uz vrat.

Vršcima prstiju Stela dodiruje vlažan uvojak na vratu; Ivan taj dodir osjeća u utrobi, preplavljuje ga uzbuđenje istraživača. Pruža ruku prema njoj, ne dodirujući je, kažiprstom polako slijedi hrpat njezine kralježnice, od podignute kose, između lopatica, sve niže i niže, u mislima uklizuje ispod haljine...

- Sad sam kapljica znoja u jarku posred tvojih leđa. Osjećaš me? – pita promuklim glasom. Stela zastaje i izvija leđa; Ivan nastavlja: - Lijeno klizim prema dolje, upadam u utor između tvojih guzova. Dlanovi su mi na njima. – Raširenim prstima opisuje obline njene isturene male stražnice; toplina iz njenog tijela udara mu u dlanove. – Prelazim preko tvojih bokova, čvrsto te držim i privlačim k sebi, pritišćem te uz svoje napeto i kruto tijelo. - Stela zabacuje glavu i isteže vrat, Ivan dodaje: - Ljubim ti rame, lice naslanjam uz vrat. Osjećam kako ti srce divlje udara, istim ritmom kao i moje.

Ona zadiže rame i miče glavom kao da je naslanja na njegovu. Srce joj divlje udara. Otvoreni dlan prinosi svom ramenu. - Diram ti kosu – uzdiše. – Poput svile je pod mojim prstima.

Ivanova kosa nije poput svile, čvrsta je i gruba, oštra, ali Stela to ne zna. Možda nikada neće znati.

- Ljubim ti vrat, tvoj miris me izluđuje – Ivan sagiba glavu da bolje osjeti njezin miris i duboko ga udiše, okrzne joj vrat vrućim dahom.

Stela se naglo odmiče; na sigurnoj udaljenosti okreće se prema njemu. Obrazi su joj zažareni, usne poluotvorene, izazivačke.

- Ljubim ti obraze, oči, čelo, grickam donju usnu – Ivan ne prekida igru. - Raspustio sam ti kosu.

Stela raspušta kosu. Nemirne oči lutaju po njemu, nigdje se ne zaustavljaju. Glas joj drhti:
- Ljubim udubinu ispod tvog vrata. Otkopčavam najgornje dugme na tvojoj košulji.

Nespretnim prstima izvodi pokret kao da otkopčava dugme. Ivan otkopča najgornje dugme na svojoj košulji. Stela spušta ruku niže i otkopčava sljedeće dugme, pa još jedno. Ivan je slijedi, ali ne skida košulju. Čeka.

- Naslonila sam lice na tvoje gole grudi – napokon će Stela. – Tvoja bradavica je između mog palca i kažiprsta. Dodirnula sam je jezikom, pokrila usnama. Ljubim svaki milimetar tebe, usnama klizim preko tvog trbuha.

Ivan želi raskopčati hlače, zabiti prste u njenu kosu i gurnuti joj glavu niže, ali ne želi da igra prerano završi. Sa Stelom mora biti strpljiv.

- Prsti su mi u tvojoj kosi, dlanovima sam ti obuhvatio lice i podižem ga prema sebi. Ljubim ti vrh nosa. Zatim usne, nježno i dugo, prelazim preko njih vrškom jezika.

Stela ga iznenadi:

- Rastvorila sam usne, moj jezik je dotaknuo tvoj.

Ivan se osmjeli i riječima joj gurne jezik u usta. Stela prihvaća igru; grli ga i privija se uz njega. On spušta naramenice njezine haljine i razotkriva joj grudi, polaže dlanove na njih. To su već radili, nema opasnosti. Naravno, samo riječima, a naramenice Steline haljine su tamo gdje trebaju biti, na njenim ramenima. Samo joj se bradavice ocrtavaju ispod tanke tkanine. U mašti, njezina bradavica je u njegovim ustima.

- Nježno sam je gricnuo.

Stela glasno stenje:
- Haljina je skliznula s mene. Ispod nemam ništa.

Ivan zatvara oči i zamišlja Stelino nago tijelo, a ona kaže:
- Skidam ti hlače.

- Pustila si zvijer na slobodu – odvraća Ivan. Teško dišući, napeto iščekuje što će dalje biti.

Ona šuti. Dosad su se dirali samo preko odjeće.

Ivan preuzima inicijativu:

- Ljubim ti trbuh. Razmičem bedra i ljubim ih s unutrašnje strane, prstima istražujem tvoje vlažne tajne. Želim te okusiti.

- Okusi me.

Zatvorenih očiju, riječima je dovodi do vrhunca. Stela rukom prigušuje krik, tetura. Ivan je gleda zamagljenim pogledom, čini mu se da će pasti i da je sad pravi trenutak da je prihvati, privine njezino tijelo uz svoje, utisne je u sebe, oživi riječi, ali negdje duboko u sebi, tamo gdje boli, zna da bi je time natjerao dublje u njezin svemir, u samo srce svemira, tamo gdje ne dopiru ni pogled, ni riječi.

- Sad ti – usudi se zatražiti iako nije siguran da može izdržati nastavak igre, priželjkuje da ga ona odgurne sa ruba svog svemira i ostavi ga samog.

- Morat ćeš me voditi, reći što želiš da ti radim.

Riječima uzima njezinu ruku i vodi je. Sputana zvijer je nezadovoljna tretmanom sazdanim od riječi. Buni se i kažnjava ga valovima boli, zahtjeva rasterećenje. Ivan pada na koljena.

- Stani, stani, ja ne mogu tako, bez dodira.

Stela ga zbunjeno gleda, nesvjesna u čemu je pogriješila. Nije li rekla sve što je tražio? Ponavlja:

- Uzimam ga...

- Dosta! Ja nisam kao ti. Nisu mi dovoljne riječi.

Stela se nesigurno osmjehne, na brzinu provlači jednu ruku kroz naramenicu, pa drugu, razotkriva limunaste grudi i pušta haljinu da sklizne s nje. Ivan stenje. Ogledava se malim, pustim žalom i otkopčava šlic. Stela ga gleda širom otvorenih očiju i počinje ispočetka:

- Uzimam ga...

Ivan ga uzima u ruku i svrši prije nego Stela dovrši priču.

- Je li ovako dobro? – prostodušno ga pita.

- Dobro je – rastreseno joj odgovara, a u sebi dodaje, kad bolje ne može.

- Ajmo se okupati – predlaže Stela i već trči plićakom, voda pršti oko nje, a Ivan zavidi moru koje je prima u svoje naručje.

- Ivane! – doziva ga iz mora.

Briše se i oslobađa odjeće, a zatim polako, klecavog koraka, ulazi u more i zapliva prema njoj, nepoznatom svemiru.

Stela pluta na leđima, raširenih ruku i nogu, zabačene glave, kosa leluja oko nje. Ivan joj dodirne kosu, pazeći da ne dodirne nju, koja ne podnosi dodire i kaže:

- Ja sam more.

srijeda, 16.06.2010.

Casanovafest

Napisala sam erotsku priču, prvu u životu.

I poslala je na blogerski natječaj. Evo je na blogu Casanovafest.

Sad sam u nedoumici, trebam li obavijestiti sve znance blogere i vrbovati ih za svoju stvar? Takav način prikupljanja glasova čini mi se poprilično niskim i jadnim, ali navodno se to tako radi. Ili možda ipak ne?

Kako god bilo, podlegla sam napasti. Ovaj moj post nije ništa drugo nego početak vrbovanja. Crvenim se od srama.

Drugo što me muči je koliko je u redu ocjenjivati konkurentske priče. Obzirom da i sama sudjelujem u natječaju, mogu li biti dovoljno objektivna?

Vidim da drugi sudionici uredno komentiraju priče i daju svoj glas za ili protiv, a neki od njih baš i nisu fer. Srećom, takvi su u manjini; barem mi se tako čini.

ponedjeljak, 10.05.2010.

igre.hr

Svratih danas na svoj blog, a kad tamo, šarene se i defiliraju neke igre bez granica
Kako?
Zašto?
Odakle su pale?
Tko im pravo dade?
I kud baš kod mene koja ne volim ni igre, ni reklame?
Blog mi sad je gadan i jadan.

subota, 18.04.2009.

O psima i ljudima zagađivačima

Jučer sam u Vijesniku naletjela na članak Marine Bencun Vlasnicima pasa – ili vrećica ili kazna o 300 kanti namijenjenih isključivo za pseće fekalije koje bi do kraja mjeseca trebale biti postavljene po zagrebačkim parkovima.

Kao vlasnicu psa koja redovito čisti za svojim ljubimcem i za sobom, što mnogi ljudi ne čine, taj me je napis svojim sarkatičnim tonom punim prezira i neskrivene zluradosti prema nama, vlasnicima pasa, koji ćemo konačno nagrabusiti, rasrdio, a pomalo i uvrijedio.

Ne zbog kanti. Njih po našim parkovima nedostaje, osobito na livadi koja je ne tako davno proglašena trgom i okrštena imenom prvog hrvatskog predsjednika. Svaka kanta, za pseće fekalije ili najobičnije smeće itekako je potrebita i dobro došla.
Često me se tamo može vidjeti, a i mnoge druge vlasnike pasa, kako hodam preko cijele livade, nije baš mala, noseći u dobro zavezanoj vrećici govance svog psića i tražim kantu za smeće u koju bih ga mogla odložiti, a da nije baš kraj klupe na kojoj netko sjedi. Iako je vrećica stručno zavezana, otvoreni kraj spiralasto zafrkan i stegnut u čvor kroz koji ne izlazi nikakav smrad, ne samo zbog tuđeg već i zbog mojeg nosa, ne mogu je se otarasiti bilo gdje, a to nije nimalo jednostavno.
Naime, na čitavoj toj ogromnoj livadi ima tek nekoliko kanti za smeće, a nerijetko se dogodi da ih preko noći divljaci iščupaju iz zemlje pa ujutro nađemo prevrnute kante i rasuto smeće zajedno s praznom ambalažom od pića i krhotinama stakla, koje su podjednako opasne i za djecu i za pse.

Te kante koje ne samo da su nedostatne nego često i van funkcije, prevrnute ili pretrpane, uglavnom se nalaze duž šetnjice uz nekadašnje Rudolfove kasarne i to samo na jednom dijelu, dvije su na bočalištu i te su najčešće krcate, a nekoliko ih ima, dvije ili tri, na opskurnom diječjem igralištu koje broji 4 ljuljačke i jedan vrtuljak.

Sa zapadne strane livade koja graniči sa zgradom općine i velikim parkiralištem koje se uredno naplaćuje, nema ni jedne jedine kante za smeće, a nema je ni na parkiralištu, a baš tim dijelom livade svakodnevno prolazi mnogo ljudi od kojih neki bez razmišljana istresu višak iz svojih džepova, odbace omot od čokolade, papirnate vrečice, prazne čašice od jogurta i pvc boce, bočice od pelinkovca... Uz parkiralište se mogu naći i platične vrećice natrpane koječime u kojima bude i ostataka hrane, pa se već nađe životinja koja će je rastrgati i razvlačiti sadržaj po travnjaku.

Među svim tim smećem, pseća govna najmanje upadaju u oko, a i nema ih baš toliko kao što bi se to moglo zaključiti iz članka M. Bencun jer većina vlasnika ipak čisti za svojim ljubimcima, barem na našoj livadi. S tom praksom se je počelo davno prije nego se počelo prijetiti kaznama. Da nije tako, obzirom na koncentraciju pasa koji svakodnevno pohode livadu, većina tri put dnevno, bila bi to jedna velika septička površina na kojoj se ne bi imalo kamo stati.
Naposlijetku, i vlasnici pasa se dolaze na tu livadu odmoriti i opustiti; pas je krasan izgovor da si čovjek uzme vremena za sebe; a koji put se i sjedne i legne na travu. Nikome nije u interesu zagaziti u govno, a stara narodna da to nosi sreću, ne drži vodu.

Istina, ima neodgovornih i lijenih, nekulturnih vlasnika koji neće ni trepnuti dok im pas pod nosom prazni crijeva na sredini staze ili pločnika, a kamo li tek da će zagaziti na travu radi čišćenja. Takvi možda i imaju vrećicu u džepu, jedna im traje mjesecima, a služi isključivo za pokazivanje komunalcima.
Vjerujem da su takvi u manjini i da prema njima ne treba suditi sve ostale i pribijati nas na stup srama kao što je to M. Bencun napravila u svom nastojanju da bude duhovita.
Kako god bilo, pseća govna nisu najveći gradski problem iako ga neki napuhuje preko svake mjere i veća je vjerojatnost da ćete stati u pseće govno u Beču nego u Zagrebu.

Ono što je puno veći problem po pitanju čistoće i širenja zaraza, a o čemu se ne govori i ne piše, nisu psi i njihovi vlasnici, već samo ljudi koju mogu i ne moraju imati pse jer to ne uvjetuje njihovo poimanje pristojnosti i odnos prema okolišu.

Svatko od nas je barem jednom svjedočio hračkanju i pljuvanju, bilo na ulici ili u parku. Neki ljudi to čine bez imalo nelagode, potegnu iz petnih žila i ispljunu sluzavi žutozeleni hračak, a u njemu zasigurno ima daleko više bakterija i virusa štetnih po zdravlje drugih ljudi nego u fekalijama psa. Pseće bolesti ionako ne prelaze na ljude.

Nekim pripadnicima muškog roda nije nimalo neugodno stati uz nečiji haustor ili uz stablo, izvaditi pišu i obaviti malu nuždu. Neki se ne potrude ni zakloniti se. Prizor je to koji se često može vidjeti na livadi gdje su psi krivci za sve.

Pored drvoreda blizu bočališta, ljeti se od smrada ne može proći, vlasnici ga sa svojim ljubimcima zaobilaze i samo sa sigurne udaljenosti gledaju kako svako malo netko od ekipe s bočališta trči napraviti si mjesta za nove pive i gemište.
I drugim prolaznicima nije strano, onako usput, dok idu preko zelene površine, isprazniti mjehur. Da ne bi mislili kako samo muškarci imaju tu privilegiju, ima i pripadnica nježnijeg spola koje se ne libe čučnuti. Znatno ih je manje nego muškaraca, ali ima ih.

I od goreg ima gore.

Nisu sva govna koja se mogu vidjeti u parkovima pseća. Ima i ljudskih, pogotovo na našoj livadi.
I nemojte misliti da su za njih zaslužna isključivo dječica; nezgodno je kad se malom dijetu prikaki, hajde mu objasni kako neka malo stisne do prvog WC-a. Majka sam, znam i shvaćam kako je to. Ni moj potomak nije birao vrijeme i mjesto. Ali ne shvaćam kako to netko može samo tako ostaviti zajedno s prljavim maramicama kojima je djetetu obrisao guzu. A toga ima. Kao što ima i samo bačenih punih pelena, čak ni zamotanih u smotuljak što se s pampersicama jako lijepo da napraviti. Zbog toga nikome ništa. Nitko ne ukazuje roditeljima da bi trebali nositi vrećice za slučaj nezgode. Niti ih se proziva zbog uneređivanja zelenih površina.

Ajde djeca, nisu ona kriva, ponajmanje što im roditelji nemaju razvijenu svijest o nekim stvarima, ali što misliti o odraslim ljudima koji usred bijela dana, kraj grma ili stabla u parku, ili na parkiralištu između dva automobila prazne crijeva?
Nije svaki put u pitanju proljev koji te iznenada zašrafi i samo izleti.Ti ni ne stignu skinuti se i čučnuti. A i takva drizga se rijetko kad na našoj livadi vidi, ali vide se svakojake druge forme nakon što si je netko malo počučao kraj stabla, obično uz parkiralište. Jedan tip je to besramno napravio blizu dječjeg igrališta, bilo mu usput i baš ja sam morala naletjeti na njega. Ni zacrvenio se nije.

Ne vrše nuždu na zelenim površinama samo pijanci i neke čudne spodobe, ima i ljudi koji izgledaju sasvim pristojno, nikad se tome ne bi nadao od njih. Čak ni moj pas to ne želi obaviti bilo gdje i pred bilo kim.

I nikome od tih ljudi koji očito nisu gospodari svojim guzicama, ne pada na pamet počistiti za sobom, niti se protiv takvog nedostatka kulture i obzirnosti prema drugima diže hajka. Njih nitko ne pita za vrećicu.

I što mi drugo preostaje nego zapitati se zar je čovjek manje nego pas?

Nedavno je na livadi uz parkaralište, blizu bočališta postavljen kemijski WC, a jutros sam opet vidjela tipa kako piški uz stablo, ni dva metra od WC-a. Otresao je pišu i pospremio ga, a zatim me bez srama pogledao u oči. I ja sam njega gledala u oči, čak mi ni neugodno nije bilo jer bio je to tek samo jedan u nizu prizora na kakve sam se nekako naviknula i više ne okrećem glavu. Zašto i bih?
Ipak, začudilo me zašto to radi tako javno, da ga svi mogu vidjeti, kad je sad tu taj WC. Provjerila sam da nije zaključan ili zauzet, da nije tu samo forme radi. Nije bilo nikakvog razloga da ne uđe u njega. Pa zašto je onda morao pišati uz stablo kao pas?

Za kraj prenosim iz Vijesnika generaliziranje Marine Bencun:

Eto, ja sam jedna od onih koji se mogu pohvaliti da čiste i znam ih još podosta koji se isto tako mogu pozvaliti.
Odakle M.B. ideja da se vlasnici pasa ne odmaraju u parkovima? I zanima me je li joj poznato da su tome veće prepreke razbijene boce kojih također ima po parkovima i mnoge druge štetnije i zaraznije sitnice od psećih fekalija.

Pseći izmet kao izvor mnogih zaraza je čisto lupetane bez pokrića.



Malo nestašni???
Otkad je vršenje velike nužde nestašluk? To je fiziološka potreba. Druga stvar je što se netko ne osjeća dužnim čistiti. To bi bio vlasnikov bezobrazluk, a za ne nošenje vrećice ne postoji kreativno opravdanje. Možeš je samo zaboraviti, izgubiti ili već potrošiti zato je poželjno imati po svim džepovima više komada.



Čemu to: «dakle uočljive i na kilometar, a za svaki slučaj na njih je nalijepljen lik psa».
Misli li autorica da su vlasnici pasa slabovidni? Ili možda priglupi? I kako to da nije pomislila da je lik psa na kanti kako se u nju ne bi bacalo nešto drugo osim psećeg izmeta?



Svaki komentar je suvišan.



Nisam znala da je nošenje vrećice najneugodniji dio brige za ljubimce. Mislila sam da te to onaj trenutak kad treba pokupiti izmet. Kad je pas mali, ni to nije neugodno, problem je kad imaš tele za čiji izmet ti treba lopata i vreća od 5 litara.



Ovaj dio mi je sumnjiv. Trebala bih naučiti psa da vrši nuždu blizu kante ili da se barem strpi dok dođemo blizu nje. Bolje da i daljem nosim svoje vrećice.



Opet lupetanje o zarazi, a tek groženje komunalcima. Tako se ne podiže razina svijesti o potrebi čišćena za ljubimcima. Doduše, neke ni kazne neće natjerati na to, pogotovo one dubljeg džepa, a s manjkom obzirnosti.



- Pseća upornost???

Nisam mogla odoljeti seciranju.

Ovdje možete pročitati informativni članak M. B. o istoj temi, Više nema isprike za zaboravlive vlasnike pasa, objavljen na vijesnikovom portalu koji se svojim tonom i svrhom podosta razlikuje od onoga koji se može pročitati u jučerašnjem Vijesniku.

ponedjeljak, 01.09.2008.

Crni vikend na cestama

Crni vikend na cestama, rekordan broj poginulih i ozlijeđenih, od vijesti do vijesti brojke rastu, osamnaest je bila posljednja brojka koja je sinoć do mene došla.
S televizora nas u prolazu preneraze slike zdrobljenih automobila i tragovi stravičnih nesreća rasuti po cesti, ponekad nam i približe stradale ljude otkrivajući nam rodbinske odnose među njima, njihovu dob i slično. Najpotresnije je kad strada dijete, a kad još strada tata i mama, pa još i mamina sestra blizanka...
Potresu nas takve vijesti, ali ne zadugo, pomete ih neki Gustav i mi brzo zaboravljamo na te ljude kojih više nema ili im se život zauvijek promijenio, ne mislimo na njihove bližnje. Sretni smo što tamo, u tim smrskanim automobilima, nije bio nitko naš, nismo bili mi. To se događa nekom drugom, to su inicijali iz Crne kronike, ljudi bez lica i obličja. I kao što nisu postojali za nas prije nesreće, ne postoje ni nakon nje; za nas, koji smo im tuđi, oni postoje samo dok su vijest.

Jutros je nazvala šogorica, uplakana i u šoku, ne može doći k sebi, ne može vjerovati.
Onih četvero što su stradali na obilaznici kod Varaždina: mama, tata, dijete i mamina sestra blizanka; bili su njeni susjedi, ulaz do njihovog, gledali su jedni drugima na terasu, djeca su im se igrala na dvorištu.

Svi su mrtvi, a na terasi im se još suši veš.

Prestali su biti statistika, tragična vijest na televiziji koja površno zagrebe, postali su stvarne osobe koje su još nedavno bile tu negdje. Ostavili su rublje da se suši na terasi dok su oni na izetu, ne znajući da se neće vratiti i pokupiti ga, da im ono više neće trebati.

utorak, 12.08.2008.

U turističkom uredu

Čekaonica je krcata, to me obeshrabri, ali nemam izbora. Moram se prijaviti.
Svi drže papiriće u rukama, opa, treba nešto i ispunjavati. Pitam gdje uzeti te papire. Upućuju me unutra gdje je je također hrpa ljudi, jedni sjede, drugi stoje. Tražim djelatnicu formulare. Ona kopa po stolu, nalazi ih i pita koliko nas ima. Treba mi za svakog po dva primjerka, to ispuniti i pričekati. Pitam je do kad radi. Do dvanaest, to bi bilo dosta, kaže. Mogu li to ispuniti doma i donijeti navečer? Čudno me gleda, navečer radi od 7 – 9. Valjda će joj dva sata biti dovoljno da nas evidentira, nadam se da će tad gužva biti manja.

Na izlasku iz zgrade srećem gospodina kojeg je neki dan potjerala, krenuo se je ponovno pokušati prijaviti. Kažem mu kakvo je stanje i da inspektori hodaju po kućama. Odlučuje kao i ja uzeti papire, pa možda tokom današnjeg dana uspije doći na red.

Kod kuće popunim prijave i točno u 19:00 se nacrtam pred uredom. Ispred mene je već četvero ljudi, a nekoliko ih je unutra. Vrijeme ide, a iz ureda nitko ne izlazi. Čekaonica u kojoj se nema kamo sjesti sve je punija. Tješi me da sam blizu čela reda i imam sve popunjeno pa se ne bih smjela predugo zadržati unutra kad konačno dođem na red. Iza mene je gospođa koja se samo treba odjaviti i platiti boravišnu pristojbu.

Red se sporo pomiče. Neki odustaju i odlaze. I ja bih najradije otišla, ali moram to već jednom skinuti s vrata. Da sam bila strpljivija prošli tjedan, danas bih si prištedjela pokoju neugodnost. Iznutra povremeno dopire isprekidano, energično lupkanje, kao da netko udara slovo po slovo na starinskoj pisaćoj mašini. Zar joj je opet računalo u «kvaru»?

Konačno je i na mene došao red. Ulazim zajedno s gospođom iza mene koja ima otečene noge i teško stoji. Moje noge nisu otečene, ali imam osjećaj da bi mi mogle iskočiti vene. S olakšanjem se zavaljujemo u stolce i čekamo dok djelatnica obrađuje ljude pred nama.
Otkrivam da računalo nije u kvaru, a onaj zvuk za koji sam pomislila da dolazi od pisaće mašine zabravo je zvuk snažnog nabijanja po tipkovnici računala. Isto je kao i moje, a djelatnica se žali da je sporo. Bit će ipak da se gospođa ne zna njime služiti.

Dosadno mi je pa proučavam djelatnicu. To nije ona ista žena koju znam od prije. Drži se strogo i natmureno, važno. Pomno pregledava svaku prijavu i nad svakom nešto mudruje. Nije joj dosta to što piše pred njom nego mora dodatno provjeriti je li to točno i postavljati pitanja. O svemu nešto puno misli, pa se maši štambilja i ožeži. Zatim slijedi najmučniji dio, brljanje po računalu i energično nabadanje po tipkovnici. Vidi se da nas joj je već svih na vrh glave.

Gospođica ispred mene želi odmah platiti. Djelatnica objesi usta i prevrče oči, puše:
- Zašto sad želite platiti?
- Pa da ne dolazim dva put.
- Ima li još koga vani?
Smijuljimo se, da ima, čekaonica je krcata.
- Onda dođite sutra ili najbolje dan prije odlaska.
Pobjegne mi ironična primjedba:
- A što ako i tada bude gužva?
Djelatnica me ošine bijesnim pogledom.
Gospođica je svakako naumila platiti odmah što u potpunosti razumijem. Nitko normalan ne želi ovamo ući drugi put. Djelatnica se mršti i ispisuje račun preko one stvari.

Sad sam stvarno ja na redu. Hitro ustajem, predajem joj uredno ispisane prijavnice u dva primjerka, osobne iskaznice i napominjem da je paušal plaćen za dvije osobe.
- Paušal vrijedi samo do 15. srpnja - kaže.
- Paušal je plaćen 30. lipnja – naglašavam.
- Ali nije plaćen za vas.
Potpuno sam zbunjena. Gledamo jedna drugu kao da je ona druga pala s Marsa.
- Koliko mi je poznato, paušal se odnosi na broj osoba koje borave u kući, a ne na određene osobe.
(Tu sam, doduše, moram priznati, u krivu, no po propisu nije ni način naplaćivanja paušala na našem otoku ili je mama nešto krivo shvatila, a to otkrivam tek danas kad se dokopam Interneta.)
- Ništa ja ne znam, meni je rečeno da nakon 15. srpnja nema paušala.
- Paušal je plaćen.
- Ali ne za vas. Više nema paušala. Tako su mi rekli.
- Tko vam je rekao? Kod koga to mogu provjeriti?
- Pitajte moju šeficu.
- Pa recite mi ime.
Kaže ime, a ja je moram pitati i za prezime. Sutra ću nazvati glavni turistički i raspitati se o čemu se tu točno radi, a sad bih rado vidjela dokumenat na koji se ona poziva i kojim je reguliran paušal.
- Što će vam?
Na jedvite jade joj objasnim da samo želim vidjeti što točno piše, pa da se ne prepirem s njom bez veze ako je ona u pravu.
Nakon poduljeg natezanja, bijesno baca pred mene papir. Uzimam ga i kažem joj neka obradi gospođu iza mene dok čitam. Pokušavam čitati, koncenritrirati se na suhoparni tekst i pronaći ono što me zanima, ali ona stalno nešto melje. Sad mi već zbilja puca film. Bit će da sam povisila glas, povisuje ga i ona. Moram napomenuti da se je ona prema meni cijelo vrijeme odnosila kao stroga učiteljica prema zločestom učeniku.
- Što se vi imate na mene derati! Ja sam tu službena osoba.
Kao da je u najmanju ruku organ reda i zakona.
- Ja sam stranka – kažem joj u nadi da će joj doći iz dupeta u glavu da je ona u ovom uredu zbog mene i ostalih ljudi čije vrijeme troši dok se prepucava, a ne ja zbog nje. Badava se nadam. Ona vrišti da je tu danas bila do tri iako joj je radno vrijeme do dvanaest, jedva se suzdržim od otrovnog komentara na račun njezine brzine. Po ne znam koji put joj kažem da obradi gospođu koja se želi odjaviti i pusti me da čitam, a onda ništa. Naposlijetku ispali:
- Vaši ime, ja ću si to zapisati.
Gledam je s nevjericom.
- Imate pred sobom sve moje podatke, osobnu također.
Pretura po stolu, ne može naći moju osobnu. Nalazi je ispod nekih papira i slavodobitno je grabi - sad zna tko sam, sad će ona meni pokazati.
Gospodin koji je u međuvremenu ušao, iznerviran izlazi, a gospođa iza mene kaže slabašnim glasom:
- Ja bih se samo odjavila i platila.
Djelatnica se ipak odlučila pozabaviti njome, a ja u tren oka nalazim potreban podatak. Sročen je tako da se može protumačiti i na njen i na moj način, iako mi se čini da bi na moj bilo logičnije. Više o cijeloj stvari saznat ću tek kad se vratim u Zagreb i dokopam Interneta.
Svega mi je pun kufer, ne nateže mi se više s njom, platit ću po danu, samo da više nemam s njom posla. Odluka je donesena i ja bih se dosađivala da ne moram slušati kako se gospođa s otečenim nogama pokušava odjaviti. Djelatnici nešto nije jasno:
- Ali tu piše da ste prijavljeni do 15. kolovoza, zašto se onda danas odjavljujete?
- Zato što sutra putujem.
- Ali zašto ste onda prijavljeni do 15. kolovoza?
- Mislila sam dotad ostati, ali mi je nešto iskrsnulo.
Djelatničina usta su opet obješena i čini se da je pred njom nepremostiv problem. Rješava ga obraćajući se meni:
- Jeste li našli?
Kimam glavom.
- I?
- Dajte riješite gospođu.
- Pa što piše?
Čitam joj naglas.
Ona me značajno gleda. Kažem da to nije baš prejasno napisano, a ona se na moj užas složi sa mnom, ni njoj nije ništa jasno.
- Dajte izračunajte koliko sam vam dužna – moli gospođa s otečenim nogama.
Djelatnica je pogleda i puše:
- Što ćemo sad?
Napokon se primi računanja, riješi gospođu i na red dolazi moj slučaj. S nadom da će sad sve biti brzo gotovo i bez većih problema, kažem joj da mi obračuna po danu, a ona pobijesni i počne vikati na mene:
- Kako sad hoćete po danu, a prvo ste htjeli paušal!
- Pa vi ste rekli da paušal ne vrijedi, što mi drugo preostaje?
Opet vika i cika. Pokupila bih se taj čas da me nije frka inspektora. Gospođa inspektorica se barem nije izderavala na mene. Samo da ovo preživim.
Nakon puno natezanja i uludo potrošenog vremena, mojeg, njenog i ljudi koji čekaju, prestaje tupiti s paušalom na koji po njenom ionako nemam pravo i krene provjeravati podatke na prijavama. Zakači se za moje ime i pita zovem li se tako ili onako kako me inače zovu.
- Onako kako piše na osobnoj – odbrusim.
Čita, čita, čita... Slijedi štambiljanje – na konju sam, a tad zapne na računalu. Nismo evidentirani, ne može nas naći, a trebala bi jer smo bili lani. Opet je računalo sporo i nije ona lani radila tu.
- Nemam vaše podatke u kompjuteru – ponavlja i gleda me kao da od mene očekuje da joj kažem što poduzeti, pa joj i kažem:
- Pa unesite ih.
Samo što ne iskoči iz kože, što si to ja zamišljam, nema ona vremena unositi podatke. Samo da obavi već jednom taj kurčev posao za koji dobiva plaću. Pitam je želi li da sama unesem podatke u računalo. Odbija me. Tipka i tipka, polako i energično, razvalit će tipkovnicu. Zatim još dok sve izračuna, ispiše uplatnicu, udari žig i uzvrati mi novac.
- Hvala lijepa i doviđenja – kažem, a od nje ni bu ni mu. ne udostoji me ni mrkog pogleda.

Promarširam kraj dugačke kolone u čekaonici, vani se već mrači, uletim u slastičarnu i posljednjim snagama zatražim pivo. Pivo se stvori u trenu. Vidi li se na meni da sam upravo izašla iz turističkog ureda?

Sutradan, ni idućih dana nisam nikoga zvala, nije imalo smisla kad sam već platila po danu, a ostalo mi još malo godišnjeg.

U raljama inspektora

Svako ljeto ista priča, okopavanje oko prijave boravka na moru, točnije, na jednom kvarnerskom otoku.
Mama je vlasnica kuće u kojoj ljetujemo te ne moramo plaćati 5 kuna po danu kao obični turisti već imamo popust 70%, a postoji i paušal za vlasnike kuća za odmor i članove njihovih obitelji u iznosu od 40 kuna po osobi. Do danas smo mislili da se taj paušal plaća po broju osoba koje borave u kući, a ne za određenu osobu, tj. ako je paušal plaćen za dvije osobe da on vrijedi za bilo koja dva člana obitelji te da je samo bitno prijaviti se. Tako smo mislili i bili u krivu. Nije nam padalo na pamet da prije ljetovanja moramo dobro informirati o boravišnim prijavama i taksama jer neznanje ne opravdava.

Zato se potrudite na vrijeme doznati što vaša Turistička zajednica potražuje od vas i ispuniti to pod hitno. Za naš otok vrijedi ovo

Nema prvo pospremiti kuću, raspakirati se pa predahnuti i odahnuti, odmah da ste krenuli u turistički ured. Inače, ako vam pokuca inspektor...
Na kakvu god situaciju naletjeli u turističkom, ne odustajte od prijavljivanja na vrijeme jer to vam inspektori neće uzeti u obzir kao opravdanje, osim ako se želite provesti kao i ja.


Dakle, nije me bilo strah da će mi prijavljivanje u turistički ured prouzročiti silan trošak, barem ne financijski. Više me je bilo strah troška živaca koje sam došla odmoriti.

Nisam željela ni da mi godišnji odmor bude pokvaren kad mi inspektori banu na vrata, a to je skoro pa zagarantirano svima koji se ne prijave u roku od 24 sata po dolasku. Mama nas je upozorila da se odmah prijavimo jer su ove godine baš revni. Kaže da su susjedi spičili kaznu, 500 kn, koju je morala platiti odmah inspektoru. Ako račun šalju poštom, to bi je stajalo 2000 kn. Tako joj je inspektor rekao. Jadnica je posuđivala novce jer nije imala 500 kn u džepu, a inspektor nije imao vremena čekati da ih podigne u pošti.

Imala sam najbolju volju prijaviti se što prije, ništa ne košta, mislila sam, no nikad se ne zna što ćeš ili koga ćeš zateći u turističkom uredu. Na otoku nema kvalificiranih kadrova pa taj posao zapadne koga god, uglavnom po babu i stričevima što i ne bi bilo tako loše da je turistički djelatnik efikasan, ali nije uvijek.

Ovogodišnja turistička djelatnica ne ulijeva pouzdanje. Nisam sigurna ni da ima završenu srednju školu. Negdje drugdje je sasvim sigurno ne bi zaposlili u turističkom uredu, ali ovdje valjda nije bilo boljih kandidata za taj posao.

U čekaonici ispred ureda dočekala me gomila ljudi na rubu živčanog sloma. Čekaju već jako dugo, ova unutra je spora do bola. Elegantno sam se okrenula na peti i odlučila doći sutra kad će ih, nadala sam se, biti manje. Nekako nisam imala energije za birokratske forme i načekavanja. Tek sam stigla i želim se opustiti, aklimatizirati, shvatiti da sam konačno na godišnjem.

Sutra zaboravim. Sjetim se tek prekosutra u slastičarnici kad na terasu uleti izbezumljeni lik i traži hitno pivu. Što mu se dogodilo? Izgleda kao da bi mogao nekoga ubiti, a inače je smiren i pristojan čovjek. Proveo je sat i pol u turističkom uredu, toliko mu je trebalo da prijavi sebe i familiju. I najgore je, kaže, što svi potrebni podaci postoje u računalu od lani, ali gospođa ne zna doći do njih, sve radi naokolo i kao u usporenom filmu.

Potonem u stolac pokušavajući ne misliti o prijavljivanju, ali već se vidim kako gospođu tjeram s njenog radnog mjesta i prčkam joj po računalu. Možda joj je danas loš dan, sutra ću.

I svaki dan iskrsne nešto zbog čega odustanem ili ne mogu. Najčešće me odbije dugačak red. Oni koji su preživjeli torturu u turističkom uredu, puni su svakojakih priča koje su sve samo ne ohrabrujuće. Zadnji put kad sam krenula u turistički ured, rekoše mi ljudi koji su od tamo upravo izašli da se ne trudim. Njih je potjerala, rekla im je da više nema vremena jer za sat i pol joj je fajrunt.

U međuvremenu je stigao i muž, a ja se još nisam prijavila, sad nas je već dvoje za prijaviti. Dobro, jednim udarcem ćemo dvije muhe, no nismo bili dovoljno brzi.

Oko 9:30 ujutro, po povratku iz dugačke poluplaninarske šetnje sa psom, nabasavam na inspektoricu pred vratima. Sva sam znojna, sunce mi piči ravno u glavu, a ona nešto o prijavama, boravišnim taksama, papirima od kuće... Uspaničarim se i ne znam kud bih sa sobom. Ona sjedi kod susjeda i traži me neke papire. Na brzinu čopnem potvrdu o plaćenom paušalu, nosim to kod susjeda, a zatim skužim da će sve to potrajati i da zbilja nije u redu da me trančira kod susjeda, stoga kažem da ćemo to ipak obaviti u mom dvorištu.

Gospođa je ljubazna, pokazuje mi značku koja mi ništa ne znači jer sam presmušena da bih išta registrirala. Mogla mi je pokazati i iskaznicu kontrolora ZET-a, ja bih povjerovala da je to iskaznica državnog inspektorata. Drugi problem je što je sjedila sa susjedom s kojim smo u lošim odnosima, zbog tende koju je napravio bez dozvole i uredno zaobilazi sve naloge za rušenje. Odmah posumnjam da mi je susjed nešto smjestio. Ne znam što bi mogao, ali nikad se ne zna što se može ubrojiti u propust, a susjed ima dobro podmazane veze. Ona me traži papire od kuće, a to me dodatno zbunjuje. Papiri su kod mame u Zagrebu, zašto bi ih držala u vikendici u kojoj nitko ne boravi 10 mjeseci u godini.

Malo se smirim kad shvatim da se radi samo o prijavi. Zadovoljna je potvrdom o plaćenom paušalu, a zatim kreće ispunjavati formular. Traži me osobnu. Dajem joj je. Komentira moje ime, kaže da je lijepo i svako malo me oslovljava njime. Nisam u stanju prosuditi je li to dobro ili loše. Ime mi inače nije bogznašto, primjereno je za malu djevojčicu – ah te težnje roditelja da im djeca ostanu mala i odbijanje svake pomisli da će slatka mala curica jednom biti odrasla žena i baktarati se s inspektorima.

Pita me tko je još u kući. Premišljam se da li da joj kažem za muža. On je sad negdje u nekoj birtiji, mogla bih ga baš prešutjeti, ali jao – ne znam lagati! Osim toga, možda ju je već susjed obavijestio koga sve tu ima i ona samo čeka da me ulovi u laži. Stoga joj priznam postojanje muža.

Pita kad smo stigli. Ja prošli tjedan, a muž jučer – napominjem da sam samo ja u prekršaju, muž ima još nekoliko sati vremena prijaviti se, a ona me traži dokaz.
Kakav dokaz!?
Brodsku kartu!
Kakvu kartu? Gdje bi mogao biti taj papirić? Znači li to da mu moram kopati po hlačama, košulji ili tražiti novčanik koji je odnio sa sobom? Kome pada na pamet sačuvati putničku kartu kao dokaz da je tog i tog dana stigao na određeno mjesto. Naposlijetku, nije uopće morao doputovati javnim prijevozom. No, ničeg od toga se ne sjetim na vrijeme, samo kažem da ne znam gdje bi mogla biti prokleta karta i postoji li još uopće, a ona već zapisuje da ne mogu dokazati kad je muž stigao, a iz toga slijedi da smo oboje zatečeni neprijavljeni.

Pita zašto se nismo prijavili. Kažem joj da to na ovom otoku nije baš jednostavno, meni je jasno da nema kvalificiranih djelatnika i da se posao uvaljuje kome god, ali što napraviti kad najobičnija boravišna prijava iziskuje vremena i živaca kao da prijavljujem ne znam što, bila sam tamo i otišla neobavljena posla, ne jednom. Bilo bi najidealnije kad bi bilo moguće ostaviti u turističkom uredu osobne iskaznice i drugi dan ili kad već doći po njih. Dajem obećanje da ću se još danas žrtvovati i logorovati u turističkom dokle treba.

Pita me imam li kakvih pritužbi na njezin rad.
Što da kažem? Svako malo me to pita, već mi je sumnjiva zbog tog propitkivanja o eventualnim primjedbama na njezin rad. Samim tim što se je pojavila prouzročila mi je silan stres, bila bih pod stresom i da sam sve obavila na vrijeme, no ona samo radi svoj posao, a moj je problem što mi nije palo na pamet čuvati dokazni materijal o muževom prispjeću na otok ili tražiti djelatnicu turističkog ureda ispričnicu.

Trga listinu i turi mi je pod nos da potpišem. Potpisujem je bez razmišljanja i čitanja, samo da je se što prije riješim, pokušavam dokučiti kakve me sankcije čekaju, ali ne doznajem previše. To ću doznati kad mi stigne rješenje s uplatnicom.

Inspektorica odlazi, a ja pokušavam dešifrirati što sam to potpisala. Trebala sam tražiti da mi pročita.

Rado bih na kupanje, ali ipak odustajem, bolje mi je krenuti u turistički. Muža nalazim u slastičarni, pitam ga za kartu, naravno, nema pojma ima li je još negdje ili ju je bacio. Otimam mu osobnu i jurišam na turistički.

subota, 12.07.2008.

Putovanje u srce Bosne - Na tragu piramida

Zapis o zemlji

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki
A kto je ta sta je ta da prostis
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna
Rekti
A zapitam odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostis jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostis
I hladna i gladna
I k tomu jos
Da prostis
Prkosna
Od
Sna

(Mak Dizdar)

Prošlog petka zaputismo se nas troje u tu zemlju, prkosnu od sna; ravno u njeno srce, Andrićev grad Travnik, u posjet prijateljima i s namjerom da, kad smo već tamo, svakako skoknemo do Visokog i obiđemo «piramide».

Putovanje je loše počelo. Zbog razrovanih gradskih prometnica, obilaženja i uobičajene gužve petkom poslijepodne potrošeno je više vremena od planiranog na skupljanje putnika, a nište brže nije išlo ni čupanje iz grada.

Na auto-putu Pop je nagazio na gas i brzo smo stigli od Zagreba do Okučana, no tad smo na cesti prema graničnom prijelazu Stara Gradiška naletjeli na kolonu i zapeli u njoj. Da ne bi grickali živce jedni drugima, ljuštili smo i grickali pistacije. Do granice smo stukli skoro cijelu vreću, više od kile. Zatim smo podjednako sporo gmizali preko mosta i «uživali» u pogledu na još od rata oštećenu i napuštenu zgradu bez vratiju i prozora na kojoj se podrugljivo kočeperila ogromna crvena reklama «Artdeco». Iza nje je stršao minaret sa zvučnicima, a s lijeve strane ceste vidjele su se kupole dotjerane pravoslavne crkve.

Negdje na pola mosta iznad Save počela je sipiti kišica. Dok smo se dokopali druge strane već je ozbiljno padala. Pratila nas je cijelim putem do Banja Luke, no vidljivost je bila dovoljno dobra da primijetimo svu silu benzinskih crpki koje su se uz novoizgrađene kuće i kućerine nalik na dvorce s tornjićima nametnule kao glavna atrakcija Bosanske Posavine.

Pred nama su munje parale otežalo nebo, kiša je sve snažnije bubnjala po limenom krovu i staklima, brisači su neumorno radili, no u jednu trenutku su postali potpuno beskorisni; od kiše koju kao da je netko odozgora izlijev iz divovskih kanti, ništa se nije vidjelo, ni cesta pred nama. Srećom, Pop je registrirao bezinsku pumpu s desne strane i taman smo skrenuli kad se kiša pretvorila u kuglice leda koje su živahno poskakivale po asfaltu. Ne baš propisno, sklonismo se pod krović.

Iako smo bili na suhom i sigurnom, raspoloženje nam je bilo pokislo. Već je sedam sati, mi smo tek pred Banja Lukom, a trebali smo već biti negdje oko Kneževa, nekad Skender Vakufa, i uživati u pitoreksnom krajoliku. Kako stvari stoje, teško da ćemo vidjeti nešto od prirodnih ljepota.

Kroz Banja Luku smo projurili, koliko je to bilo moguće uz ograničenje brzine i ne izazizivanja policije, a zatim su počele nedoumice oko skretanja za Kneževo. Gokat je bila uvjerena da smo ga promašili, a ja da to nije moguće jer nismo mogli tako brzo prevaliti četrnaest kilometara. No barem kiša više nije padala, cesta pred nama je bila potpuno suha, a Pop je zaključio da je vrijeme za kahvu.

Zaustali smo se kraj motela «Dragana» s restoranom «Na obali» i bašćom u kojoj nitko nije sjedio, stolci su bili bez jastučića, a stolovi bez stolnjaka. Kad se još uzme u obzir da se je naglo mračilo i prerano za početak srpnja, bilo je poprilično sumorno.

Uprkos konobarevom upozerenju da će svakog trenutka oluja, odlučili smo sjesti vani. Potvrđeno nam je da smo na dobrom putu, malo niže niz cestu je skretanje za Kneževo, moramo prijeći preko drvenog mosta koji nam dotad nitko nije spominjao, zatim desno i samo slijedimo cestu.

Uski drveni most preko Vrbasa doimao se nesigurno, daske su kloparale pod kotačima automobila. Pred nama se u mraku nazirala nepoznata gora, a cesta se naglo počela uspinjati i krivudati. Činilo se da smo ušli u «zonu sumraka». U mračnim šumama oko nas bilo je nečeg jezovitog. Rijetka sela kroz koja smo prolazili nisu se doimala ništa sigurnije, a table samo s ćiriličnim natpisima koji su se skrivali iza grmlja i granja pa smo ih jedva iščitavali snažno su podcrtavale da smo na stranom terenu.

Kneževo se je pojavilo usred ničega. Zapanjila nas je živost na glavnoj ulici – promenada, noćni život petkom, ali čim smo prošli gradić, ponovno smo bili usred ničega. Samo mrak, uska zavojita cesta, kamenje rasuto po njoj, stabla koja promiču kroz svjetla farova, obrisi klanaca i negostoljubivih stijena, pokoje usamljeno svjetlo daleko ispod nas.

U Travnik smo stigli umorni i gladni, ali radosni zbog susreta s prijateljima, a naše putešestvije, dok smo ih prepričavamo uz pivo i zamamni bosanski lonac, zvučale su poput vica. Riječ o ovom, riječ o onom i eto nas kod piramida.

Poznato nam je otprije da je naša domaćica skeptična prema visočkim piramidama i da joj svako drugo brdo u centralnoj Bosni izgleda kao piramida, no pokazala je veliko zanimanje da sutradan pođe s nama, ne samo u svojstvu vodiča. Definitivno tamo nečeg ima, ali ne piramida, ako je za vjerovati malo većim stručnjacima od Osmanagića. Ono što ju je dosad držalo podalje od visočkih piramida, prije svega je način na koji je svemu tome pristupljeno, na brzaka, krampovima i lopatama... Tko zna koliko je toga uništeno iz neznanja. Svaka čast volonterima, ali ako se doista radi o arheološki vrijednom nalazištu, trebalo mu je pristupiti ozbiljnije.

Kuća naših domaćina je na padini brijega iznad grada, okrežena zelenilom, mirno je, a zrak je potpuno drugačiji od onoga što smo ga navikli udisati, opija svježinom te se možda zato neki nisu mogli probuditi. Sinoć smo stigli po mraku i nismo imali prilike vidjeti gdje smo to zapravo, pa mi je izlazak na verandu, gdje već društvo pilo kavu, bio poput udara pred prizorom za «umrijeti od ljepote». Vlašić se raširio nad gradom u izmaglici koja se polako rasplinjavala; moćan u svojoj surovoj ljepoti i neobuhvatljiv pogledom, budio je u meni osjećaj strahopoštovanja i divljenja.

Pop je zamijetio na lijevom kraju planine, visoko gore na čistini, skoro pri vrhu, nešto bijelo. Što bi to moglo biti, neka zgrada, sanatorij? I Gokat vidi tu bijelu mrlju, no njoj se čini da je to samo stijena. Domaćica kaže da na tom dijelu nema nikakvih zgrada. Ja nisam u stanju ni pronaći to bijelo što Popa toliko proganja, sad je već ustanovio da mijenja oblik, možda zbog igre svjetlosti. Više me zaokuplja planina u cjelini. Ne mogu joj se nadiviti. Pop još uvijek rješava enigmu pokretne bijele mrlje, izdužila se je i pretvorila u dugački zid. Sad je i ja vidim, a domaćini utvrđuju da su to ovce.

Napokon krećemo u istraživanje. Kroz Travnik samo prolazimo, kasnije ćemo ga razgledati. Cesta nas vodi uz rijeku Lašvu. Krajolik je prekrasan, naravno, tamo gdje nije načičkan modernim čudima trgovačke «arhitekture» i bezinskim crpkama s pripadajućim sadržajima na koje nas domaćica upozorava: Jesmo li primijetili koliko ih ima? Smijemo se – da primijetili. Nikome nije jasno kako opstataju, nije li to prežestoka konkurencija.

Divlji gospodarski pojas ostaje iza nas, brda su nam sve bliža i doista, svako drugo izgleda kao piramida, pa me to dovodi u zabludu da smo već na cilju, no to su kriva piramidasta brda, a mi tek prelazimo most, tamo gdje se Lašva uljeva u Bosnu. Volim se voziti uz rijeke i potoke, osobito brdske i planinske, pa mi je ovo pravi odmor za oči.

Očekivala sam da ću prava piramidasta brda, barem jedno, ugledati čim se približimo Visokom, no ušli smo u grad, ali piramide ne vidimo, niti putokaze koji bi nas uputili u pravom smjeru. Na izlasku iz grada stajemo pored štanda sa suvenirima, sve je puno majica, šešira i koječega s piramidama te natpisima i sloganima: jebeš zemlju koja piramidu nema; piramida u mojoj avliji i slično. Tu su, naravno, i piramide u svim mogućim izvedbama, veličinama i funkcijama. Ljubazni prodavač nam pokazuje brdo s naše desne strane, to je Piramida Sunca. Sad kad znamo da je to to, uočavamo da brdo ima konture znamenite meksičke piramide iako nisu tako jasno izražene kao u prospektima što smo ih dobili od prodavača, besplatno. Detaljno nam objašnjava kako ćemo stići do restorana i parkirališta odakle dalje moramo pješice, a zatim nas odmah upućuje i na Mjesečevu piramidu koja se nalazi lijevo od nas, manja je od Sunčeve, ali otkopanija i posjećenija. Pozdravljamo se s njim, a on nas uz širok osmijeh poziva da u povratku navratimo ako budemo trebali suvenire.

Vraćamo se malo unatrag i skrećemo na usku cestu, kao što nas je prodavač uputio. Kod bijele kuće treba skrenuti desno, tu je i putokaz koji jasno pokazuje kamo skrenuti, no Pop skreće nekoliko metara prije, učinilo mu se da je putokaz usmjeren u nečije dvorište. Ljudi, koji su dotad mirno kopali u svom vrtu, skaču i mašu rukama, pokazuju da se moramo vratiti. Na licima im osmijesi dobrodošlice, doimaju se baš sretnima što nas vide i što im se ukazala prilika pomoći nam, uputiti nas na pravi put.

Prije uspona na piramidu, odlučujemo se za predah uz kavice, pivice i sokiće, koji se ponešto oduljio. Konobar ljubazan, nismo drugo ni očekivali, svi koji prođu kraj nas se dobroćudno smješkaju, za stol do nas sjeda tip koji nam upućuje nenamtljiv smješak i kao da samo čeka da zucnemo nešto o piramidama, pa da nam on može sve lijepo obrazložiti, ali mi kao da smo zaboravili zašto smo došli, brbljamo o drugim stvarima.

Isprva nam je pomalo čudna sva ta silna ljubaznost; naše turističke djelatnike bi trebalo poslati u Visoko na školovanje; ali vrlo brzo nam postaje normalno. Naša domaćica nam objašnjava da je Visoko grad s trgovačkom tradicijom, tu se zna kako treba postupati s mušterijom ako se želi napraviti dobar posao. Visočani su poznati po svojoj ljubaznosti.
Kako bilo da bilo, nismo očekivali da ćemo u srcu Bosne, pa još u Visokom, čuti Zlatne dukate i «Ne dirajte mi ravnicu». Nakon slavonskog repertoara, negdje na početku druge runde, na red je došao Thompson, a naša domaćica je izbečila oči i objesila vilicu. Morala je odmah nazvati muža i pitati ga može li vjerovati što u Visokom puštaju. Potom je o istom čudu obavijestila i svoju mamu.
Bit će da je biznis biznis, ma kako neobično zvučao Thompson uz pogled na minarete. Dobar sevdah bi me u tom okruženju pogodio u pravu žicu, no svaki trud treba cijeniti.

Okrijepljena, naša mala ekipa s razno raznim falinga, uključujući i lijenost koju su neki pravdali kao nesklonost znojenju, upustila se u veliki poduhvat. Na samom startu dočekala nas je hrpica nasmiješenih klinaca koji su nam se nudili kao vodiči, što smo glatko odbili smatrajući da smo o bosanskim piramidama pročitali i saznali dovoljno toga da se možemo i sami snaći. Malo dalje od njih naletjeli smo na štand sa suvenirima, odmah do drvena nadstrešnica s stolovima i klupama; nigdje ne stoji natpis da se radio ugostiteljskom objektu, nema ni vidljivog šanka, pa mi nije posve jasna namjena tog objekta između štanda i obiteljske kuće; opet susretljivi osmijesi, a podno zemljanih stepenica, tamo gdje uspon počinje za pravo, u susret nam je došla nana s ispruženom rukom.

Krenuli smo optimistično i nestrpljivo uz strme zemljane stube, zastajkujući da bi se divili panorami Visokog i usput malo došli do daha. Relativno brzo smo stigli do prvog nalazišta, blokova načinjenih od šljunka povezanog nečim nalik betonu, zatim kamene ploče naslagane u nekoliko slojeva i očito nečim povezane, koje našu domaćicu nisu impresionirale jer iste takve ima u svom dvorištu, što nam je kasnije i pokazala pa smo zaključili da i Travnik ima svoju piramidu, a njena kuća je na njoj tako da i ona može reći da ima piramidu u svom dvorištu, tj. dio piramide.

Penjali smo se sve više i više, što stubama, što puteljkom, također se i znojili i toplo se nadali da smo blizu vrha na kojem se nalaze ruševine starog grada Visoki, od kojih nije mnogo ostalo, te neka zbilja impresivna iskopina.
Naišli smo na povelik, strmi plato, presvučen raspucalim slojem te čudne mješavine šljunka i još nečega; malo zavojit u donjem dijelu, ali na ništa određeno nam nije sličio. Je li to zbilja dio piramide ili prilaz po kojemu su nešto vukli u srednjovjekovni grad kojeg više nema, ili čak neki još stariji grad na čijim je ruševinama možda izgrađen Visoki i kojem se je zametnuo svaki trag; tko će ga znati.








Imali smo najbolju namjeru osvojiti vrh, no kako nam je vrijeme već pomalo bilo na izmaku, a svakako smo htjeli još i na Mjesečevu piramidu koja je po dobivenim imformacijama kao otkopanija više obećavala, odustali smo od daljnjeg uspona.

Podno mjesečeve piramide smjestilo se nekoliko raštrkanih kuća, niz štandova sa suvenirima, zatvoreni fast-food kiosk i na brzinu sklepana birtija iz koje je treštao turbo folk.
Očekivali smo da će tamo biti gužva, no sve je bilo poprilično pusto. Čim smo izašli iz automobila, pored nas se stvorio klinac od nekih osam godina i vrlo ozbiljnim i poslovnim tonom zatražio Marku za parkiranje. Kako nitko od nas nije imao sitnog, nevoljko nam je dopustio da platimo na odlasku, nakon što razmijenimo novac u birtiji. Tako opet nismo imali izbora, morali smo zasjesti.

Obzirom da smo mi i muhe bili jedini gosti; sve je bilo nekako učmalo, prepravljeno dosadom iščekivanja turista koji bi trebali svaki čas navaliti u hordama, ali ih još uvijek nema i čekanje se neprekidno produžuje; počeli smo sumnjati u atraktivnost Mjesečeve piramide. Zato smo zamolili konobara da nam iskreno kaže, ima li se tamo gore što vidjeti, isplati li se uopće penjati. Bilo je naivno od nas očekivati ikakav drugi odgovor, osim onog da se itekako ima što vidjeti, te da se uopće ne mora puno hodati. Vrlo blizu su otkopane stepenice; ova piramida je stepenasta; a svega 40 minuta je do platoa gdje se nalazi najimpresivniji dio piramide i gdje je najviše toga otkopano.

U ekipi dolazi do razmimoilaženja. Jedni bi radije čuvali bazu, dok bi nas troje, kad smo već stigli dovde, išli pogledati što to tamo gore ima iako ne očekujemo previše – tek toliko da možemo reći da smo bili i vidjeli.

Put nas vodi uz rub šume, sunce nesmiljeno udara po nama iako dan nije ni približno užaren kao što su bili protekli dani. Tek sad je malo jače pripeklo.
Uspinjući se pogledavamo brdo nasuprot, Sunčevu piramidu, pokušavamo odrediti dokle smo stigli i zaključujemo da nismo bili ni na na pola puta prema vrhu. Od te spoznaje u meni se budi snažan osjećaj da sam propustila nešto važno. Svi se slažemo da bi se tamo morali vratiti, ali bolje opremljeni, uzeti ruksake s hranom i vodom, pa si uzeti cijeli dan za izlet na vrh tog brda zvanog Sunčeva piramida. Ako i ne budemo našli ništa što bi nas laike; uprkos negiranju stručnjaka; uvjerilo da se radi o piramidi; ako ne budemo našli ni dašak minulih vremena među ruševinama srednjovjekovnog grada Visoki koji je razoren Osmanlijskim osvajanjima, a neki ga je potres, možda i više njih, posve uništio i flora se razrasla kroz 2 metra debele zidove - ali valjda je ipak ostalo nešto vrijedno od njega kada se je krenulo s raskrčivanjem, otkopavanjem i saniranjem ruševina; još uvijek to neće biti uludo potrošen dan jer priroda je prekrasna, a pogled s vrha zasigurno impresivniji od pogleda s onog mjesta do kojeg smo dospjeli i zadivljeno promatrali panoramu grada i okolice.








S velikim olakšanjem ulazimo u šumu. Staza je sasvim pristojna, skoro da se i ne mučimo. Prvo nalazište je «kahva kod Dževde» Tek smo digli dupe iz birtije, nije u redu da odmah zasjednemo na panju u šumskoj birtiji, zato produžujemo dalje i iza prve okuke nailazimo nešto što zaista izgleda kao pristojan dio otkopane stepenice perimide. Odmah se prihvaćamo fotografiranja, a tek potom proučavamo. Izgleda više kao kaldrma, ostatak neke zaboravljene ceste.

Penjemo se dalje i nailazimo na još jedan popločen put koji lagano zavija, no ovdje su ploče veće, nekako pravilnije posložene, u dva reda, kamen je svjetljiji. Sad smo već sigurni da se o radi o ostacima neke stare ceste, možda i i dvije različite iz dva različita razdoblja, no nameće se pitanje kamo su vodile te ceste ili cesta? Nešto je moralo biti na tom brdu: grad, hram, rezidencija nekog uglednika, što li? Ta cesta bi morala biti prilaz nečemu, ne samo prolaziti tuda jer zašto bi neko gradio cestu po brdima kad je odmah ispod dolina kao stvorena za udaranje trase.

Uzalud razbijamo glave, odgovore će morati naći stručniji ili uporniji od nas. Mi samo nagađamo, valjda imamo na to pravo.

U grmlju pored nalazišta otkrivamo dvije lopate, no nikome ne pada na pamet da se njima poslužimo. Tek kasnije mi sine da smo trebali malo pokopati. Možda bi nas poslužila početnička arheološka sreća pa bismo u iskopanoj zemlji pronašli nešto spektakularnije od kamena s licem djevojčice, možda bismo se pojavili u dnevniku i novine bi pisale o našem arheološkom poduhvatu.

Badave je sada misliti što bi bilo da je bilo jer tada smo pogledavali na sat, a u želucima nam je krulilo. Gokat je objavila da se spušta natrag, dvojac u bazi već sigurno lupka prstima po stolu, na kojem je netko jeo janjetinu, a najmlađi član ekipe i ja odlučujemo popesti se samo još malo više, pa ako ne naletimo na ništa posebno, spuštamo se i mi.
Dalje je staza znatno uža i strmija. Penjemo se do grmlja iza kojeg se gubi, nadajući se da ćemo tamo naići na nešto što će nas tjerati dalje, ali ne nalazimo ništa ili nismo sposobni vidjeti i dosta nam je pentranja. I na Mjesečevu piramidu ćemo se jednom vratiti i provesti na njoj cijeli dan, što već znači da moramo doći na dva dana ili u dva navrata, ali sada smo gladni i žuri nam se u Travnik gdje nas naš vrijedni domaćin čeka kraj roštilja.

Imamo Marku za platiti parkiranje i možemo krenuti, ali nema mališana kojem bi je trebali dati. Pretpostavljamo da je dijete iz najbliže kuće i naša domaćica odlazi ljudima platiti, ipak, parkirali smo u njihovom dvorištu, nije u redu da zbrišemo ne plativši. Brzo se vraća, sve je sređeno, ulazimo u automobil kad dojuri mališan na biciklu. «A Marka?» strogo pita. Kažemo mu da smo već platili, a on nas sumnjičavo gleda, nije mu pravo i sve mi je žao što ga nismo pričekali kad je već tako poslovan i revan.

U Travnik stižemo gladni kao vukovi i bacamo se na hranu. Halapljivo gutam ćevape, sigurna sam da u životu bolje nisam okusila, i kajmak je slastan, nekako drugačiji, finiji. U jednom trenutku se zaustavljam i kažem sama sebi, polako, kud žuriš, neće nestati, stići ćeš se najesti. I dalje žvačem polako, uživam u svakom zalogaju, sretna sam i zadovoljna zbog dobro potrošenog i ispunjenog dana, dragih ljudi oko mene, jedne male pahuljaste tornjakice što mi je zaspala pod nogama i planine u predvečerje.

Planirali smo nakon ručka spustiti se u grad, pojesti kolače i popiti kahvu, ali ručak nam je bio bliže večeri nego ručku, a nakon njega smo se mogli samo gladiti po prepunim trbusima i uzdisati, za kolače više nitko nije imao mjesta. Što se pak tiče šetnje, za taj dan smo se dosta nahodali. Razgledavanje Travnika smo ostavili za sutradan.

nedjelja, 04.05.2008.

Tabu tema: Bibice u kosi (uši)

30 godina ranije


Mama je prvo dohvatila sestru, posjela je na stolac kraj prozora i razgrnula joj gustu smeđu kosu. Lice joj je bilo napeto, između očiju su joj se usjekle dvije duboke bore, žmirkala je duboko koncentrirana. Sestra se vrpoljila.

- Smiri se - naredila je mama, a zatim zahvatila nešto na sestrinoj glavi i stiščući to između palca i kažiprsta pobjedonosno podigla u zrak. - Imam te.

- Mama! - pozvala je baku. - Dođi vidi ovo. Je li to...

Baka se polako dogegela, izvadila iz džepa svoje kućne haljine naočale za čitanje, obrisala ih palcima i stavila na nos. Tek što je pogledala što to mama ima, zavapila je:

- Isus Marija! Brzo, zdrobi ju noktima. Joj! Fuj! Pa otkud?

Mama je problijedila i iskreno zgađena zgnječilo to nešto.

- Kud ću s tim? - bespomoćno je pitala.

- Na mokru vatu i u vatru. Pogledaj da ih nema još, iznad vrata i iza ušiju, tamo se najčešće naseru.

Dok je baka sređivalo to nešto, toliko opasno da je moralo skončati u vatri, mama je ne baš nježno nasrtala na sestrinu glavu i vriskala:

- Puna joj je glava! Jesu to gnjide?

Sestra je plakala:

- Nemam gnjide!

- Šuti - naredila je mama bez imalo samilosti za svoje dijete o čijoj se glavi radilo.

Ona i baka su zajedničkim snagama kopale po sestrinoj kosi i lovile bibice, tako su nazvale te male životinjice. Sestra je neutješno plakala, a ja sam obuzdavala poriv da se počoham po glavi iako me je krvnički svrbjela. Nisam htjela da me muče kao i sestru, a to je bio tek početak.

- Treba joj namazati glavu s petrolejem.

- Sestra se još jače rasplakala, a baka je već imala u ruci bocu s petrolejem.



- Da je prvo ošišam - predložila je mama.

- Dobro si se sjetila - složila se baka. - Samo se požuri, tog vraga se iz ovako duge kose teško riješiti.

Mama je začas izvadila škare iz ladice i ne vodeći računa o estetici i sestrinim prosvjedima, sadistički rezala guste pramenove koji su padali na novinski papir što ga je baka rasprostrla oko njih, pravila od njih zamotuljke i bacala iz u štednjak.
Sirota sestra se zagrcavala, iz usta su joj izlazili isprekidani uzdasi. Kad je na red došao petrolej, malodušno se prepustila svojoj sudbini, a zatim iznenada zavriskala:

- Peče! Nemoj! Pustite me! - očajnički se batrgala.

Mama joj je zaprijetila šakom.

- Dosta! Smiri se! Moramo ti to napraviti, ne možeš biti ušljiva.

Sad sam konačno doznala što je sestri, ušljiva je, ali nisam znala što to znači biti ušljiva, ali sigurno je nešto gadno i opasno. Ako i ja to imam, radije bih da to ne znam, pogotovo da ne znaju mama i baka.

Baka me zaustavila u mom laganom napredovanju prema vratima:

- Kamo si ti krenula?

- Van.

- Ne može dok ti ne pregledamo glavu.

- Mene ne svrbi.

- Dođi ovamo - pozvala me i pokazala na stolac s kojeg je sestra upravo digla guzicu i onako smrdljiva, sva crvena u licu i sa čvrsto svezanom maramom spremala se napustiti mjesto zločina.

- Ej! ej! - drečala je mama. - Nema van iz kuće. I makni se od prozora. Samo još fali da te netko vidi.

Mene je već baka posjela na stolac za mučenje , gurnula mi glavu prema prsima i razgrnula kosu.

- Joj! Gnjida na gnjidi! A gle ovo, toliko ušiju i ni za rata nisam videla. Treba ju ošišati do kože.

- Neću se šišati - prosjedovala sam se. - Pustite me.

- Gdje ste bile? S kim ste se igrale? - galamila je mama dok mi je škarama zveckala oko moje glave. - Od koga ste to pokupile?

Nisam imala pojma gdje sam to i kako mogla pokupiti, ponajmanje od koga. Nisam znala nikoga s bibicama na glavi.

- Sigurno od one Štefice - zaključila je baka. - Jesi vidjela kako ta mala ima masnu kosu, to je od svinjske masti. S tim se isto maže glava. Zato tak smrdi, užeglo.

- Meni se ta mala nikad nije sviđala - bijesno je je siktala mama. - Uopće ta familija. Ne drže do sebe, neuredni su, ta deca svakakva hodaju, ko da su zadnja sirotinja.

- On na građevini dobre novce zaradi.

- Što to vrijedi kad ona ne radi niš i još sve zapije.

- Kaj ona pije?

- Pa vidiš ju kakva je, sva podbuhla. Tobože bolesna, i ja bih bila bolesna da se svako jutro nalijem.

- Vidi se da tam nekaj ne štima. Prozori su im takvi da se kroz njih ne vidi, a dvorište im je pravo smetlište.

- Rekla sam sto put curama da se ne idu tam igrati, mogu stati na nešto, razrezati se... ali ovom se zbilja nisam nadala.

- Pitaj Boga kakvu sve gamad flegaju u tom neredu i zmazanoći - pjenila se baka. - Jeste čule? Da više niste tam prismrdile, Šteficu više nemojte dovlačiti simo jer ću ju ja sterati.

- Nemojte se više s njom družiti, jasno - naredila je mama.

- Ali Štefica nema bibice - usudila se primijetiti sestra.

- Otkud ti znaš da nema? - graknula je baka. - Sigurno se s tim ne hvali okolo.

- Nisu joj odrezali kosu.

Baka se podrugljivo nasmijala.

- To je kod njih valjda normalmna stvar, pa se nitko pretjerano ni ne brine zbog ušiju. Pljas svinjske masti na glavu i gotovo.

- Šteficu ne svrbi glava.

- Naravno, kad se navikla.

Govorilo se još svašta o bibicama - ušima i Štefičinoj zmazanoj familiji, ali ja to više nisam čula, borila sam se za život dok su mi baka i mama skidale petrolejem kožu s glave. Zamalo su mi zdrobile glavu maramom koju su stegnule oko nje. Ispod marame svrbjelo me još jače nego prije i peklo, stravično peklo. Pokušala sam se pogrepsti preko marame, a zatim zagurati prst ispod nje. Mama me lupila po ruci.

- Ne diraj to.

Još jednom nas je upozorila da se takve ne pokazujemo, a ako netko bude pozvonio, da smo odmah otišle u svoju sobu i zatvorile vrata.

- I o ovome da niste nikome govorile. Jasno?

Kimnule smo ušljivim glavama iako nam ništa nije bilo jasno, ali barem je bilo sigurno da nećemo imati prilike razgovarati s drugom djecom o našem problemu, a nije nam ni bilo do toga da se pokazujemo s tim ružnim i smrdljivim maramama.

Nakon što smo nas dvije bile sređene, mama je zamolila baku da joj pregleda kosu.

- Užasno me svrbi glava.

- I mene - priznala je baka - ali to je sigurno od živaca. Zasvrbi me čim čujem za uši. Za svaki slučaj, pregledaj i ti mene.

Dok su se njih dvije pregledavale, sestra i ja smo ih zlurado promatrale i nadale se da barem jedna od njih ima bibce.

- Što je ovo? - zabrinuto je primijetila mama povlačeći nešto duž bakine vlasi. - Izgleda kao gnjida.

- Daj da vidim - zatražila je baka.

Sestra i ja smo se gurkale i smijuljile. Znajući koliko je baka ponosna na svoju dugačku i debelu pletenicu koje je nosila omotanu oko glave i skrivala je ispod rupca; što je bilo skroz bez veze i meni neshvatljivo; zločesto sam joj dobacila:

- Sad će i tebe mama oštrigucati na tifusarku.

No ništa od toga. Baka je s očitim olakšanjem objavila:

- Samo nekakva smet.

Uvjerivši se da na njihovim glavama nema nametnika, bacile su se na veliko pospremanje i pranje. Veš-mašina je neumorno radila. U velikom veš-loncu na štednjaku krčkala se posteljina. Svi ogoljeni jastuci iznešeni su na balkon i prebačeni preko ograde. Cijela kuća je vonjala po deterdžentu i octu. Nisu u pitanju bile samo naše glave, i kuća je bila kužna, barem se nama tako činilo.

Taj dan nije bilo pravog ručka, samo kajgana.

Po dolasku s posla, tata je odmah s vratiju primijetio da se događa nešto čudno. Mama mu je šapatom objasnila o čemu se radi i čemu sve te čistunske mjere.

- Pa zar toga još ima - čudio se. - A ništa, idem ja odmah do apoteke, nešto valjda...

- Da se nisi usudio! - uspaničareno je ciknula mama.

Tata ju je začuđeno pogledao.

- Pa nešto moramo poduzeti.

- Već je poduzeto. Ošišala sam ih i namazala im glave petrolejem.

- Ali sigurno postoji nekakav prah, nešto što ne smrdi kao taj prokleti petrolej i ne peče.

- Tebe ne bi bilo sram tražiti u apoteci prah protiv ušiju?

- Zašto bi me bilo sram?

- Ma daj, molim te, samo još treba da se pročuje da su nam djeca ušljiva.

- Pa neću to svima razglasiti, samo ću reći apotekarici što trebam.

- Misliš da će ona šutjeti? I što ako bude još ljudi u apoteci? Smijat će ti se svi kao onoj babi što je tražila nešto protiv stidnih ušiju.

- Smijali su joj se zato što je na glas tražila nešto za pizdine uši...

- Ne govori tako pred djecom. I dobro znaš kako ju je apotekarica zašinfala.

- Samo zato što je bila prosta.

- Samo prosti i nemoralni ljudi mogu dobiti te... te... stidne uši.

- Pa naša djeca nemaju stidne uši.

- Svejedno. Nemoj nas sramotiti. Riješit ćemo ovo između naša četiri zida, nećemo se s tim faliti okolo.

Tata je morao popustiti, a nas je nakon sređivanja kuće čekalo daljnje mučenje, pranje glava vrućom vodom, toliko vrućom da sam mislila da će mi ono malo kose što mi je ostalo otpasti zajedno s kožom, pa mamino divljačko iživljavanje šamponiranjem naših izmučenih glavica. Sve smo to trpjele nagnute nad kadom.
Usljedilo je dugo sjedenje dok su mama i baka umakale češljeve u ocat i provlačile ih kroz bijedne ostatke naših vlasiju, kojih je još uvijek bilo dovoljno da nas mogu čupati.
I kad smo mislile da je konačno sve gotovo, opet su nas natunkale petrolejem, stegnule maramama i još nam nabile plastične vrećice na glave te nas takve poslale na spavanje. Bez crtića.

Sljedeći dan, tata je donip šampon protiv ušiju. Mama je bila izvan sebe od jada. Napala ga je da je besraman i badavo joj je govorio da je tiho rekao apotekarici i čemu se radi, a ona ništa nije pitala, odmah je ispod pulta izvadila taj šampon već umotan u neprozirni bijeli papir.

Uprkos maminom negodovanju, našim je mukama došao kraj; jedno elegantno pranje kose čudotvornim šamponom, nakon tjedan dana još jedno, preventivno, a između ručno skidanje pokoje zaostale, krepane gnjide.

- Evo, tako se je to moglo odmah riješiti, a ne petrolejem - umovao je tata, ponosan na sebe je cijelu operaciju uspio obaviti u najvećoj tajnosti.

Sve je proteklo dobro, nitko ništa nije saznao, čak naše frizure nisu predstavljale problem jer su tzv. tifusarke postale hit na školi, a sestra i ja smo ih među prvima profurale. Nastala je prava pomama za njima. Nije nam padalo na pamet da je dobar dio tih na kratko ošišanih glavica imao isti problem kao i mi. Bibice ili uši, nitko nije spominjao. O tome se nije govorilo.

Samo se moj mali bratić za nedjeljnim obiteljskim ručkom pohvalio da ima kukčiće u kosi.

Strina je pocrvenjela i odmah ga ispravila:

- Nemaš, dušo.

- Imam, imam. Rekla si da imam kukčiće.

Mama je odmjerila strinu kao da nam donijela kugu u kuću.

- Što!? Ima uši?

Strina je još jače pocrvenjala i ispričavala se:

- Imao je, samo jednu, ni gnjide nije stigla snesti, odmah sam primijetila i oprala mu kosu šamponom. Zbilja sam se začudila kad mi je apotekarica dala taj šampon, nisam znala da takvo nešto postoji. Ja zbilja ne znam kako je mogao dobiti tu jednu uš, od koga. Ja stvarno pazim na čistoću, znaš i sama da je kod mene sve uredno i čisto. Mislila sam da su uši iskorijenjene, ali očito nisu.

- Uši idu na prljavo - tupila je mama.

- Ja sam pak čula da vole čistu kosu - proturječila joj je strina.

Sestra i ja smo mudro šutjele. Sad nam je već bilo potpuno jasno da su bibice sramotan problem o kojem se ne govori.

Netko je spomenuo da uši navodno mogu doći po zraku, a baka se odmah nadovezala:

I ja sam to čula, da ih bacaju iz aviona Amerikanci i Rusi.


U međuvremenu

Uši su postale sramotna tajna mog djetinjstva. Nakon što su prvi put otkrivene, mama je redovito pregledavala glave sestri i meni i na prvi alarmantni znak rješavala problem šamponom koji je držala dobro skriven na najgornjoj polici u špajzi, iza posuda koje se nikad nisu koristile. Jedina im je svrha bila skrivati sramotni šampon.

Storija o bibicama pala je u zaborav. Isparile su iz mog života i sjećanja. Nisam razmišljala o njima. Da sam ih se kojim slučajem i sjetila, pomislila bih da su iskorijenjene, ako ih negdje i ima, to mora biti teška zabit i neimaština, nekakve zaostale sredine udaljene od tekovina civilizacije i šampona protiv ušiju; ali ovdje kod nas, nije problem nabaviti šampon i riješiti se nametnika.

Bila sam tako sigurna da u našoj sredini uši više ne postoje da nisam ni pomišljala na njih.


Samo nekoliko godina ranije

Otkrila sam bibice u kosi svoje tada petogodišnje kćeri i nemalo se iznenadila. Pa zar toga još uvijek ima?

Za razliku od moje bake i mame nisam mislila da one imaju neke veze s teškim šlamperajem i zamazanoćom u stanu, niti s nedostatkom osobne higijene, niti mi je bilo važno istraživati od koga ih je i gdje dobila. Mogla ih je dobiti od bilo koga i bilo gdje.

Nazvala sam muža na mobitel, rekla mu o čemu se radi i neka kupi šampon u ljekarni.

Dok smo ga čekale, strpala sam malu u kadu i poskidala svu posteljinu i ubacila je u vešmašinu. Djetetu sam naravno objasnila o čemu se radi i da to nije ništa strašno, da će sve otići kad joj operemo kosu šamponom koji će tata donijeti. Nisam smatrala potrebnim reći joj da o tome mora šutjeti, prvenstveno zato što mislim da djecu ne treba opterećivati nikakvim tajnama, a drugo zato što ni ja nisam namjeravala šutjetiti.

Nakon što je kosa moje kćeri bila sređena, naša također, za svaki slučaj, prva stvar mi je bila nazvati mamu iz naše zgrade s čijom djecom se je moja kćer često igrala, pa i tog dana.

Kad sam joj rekla da sam u kosi svoje kćeri našla uši ,s druge strane je nastupila ledena tišina, a potom otegnuto:

- Da?

Zvučalo je kao da kaže što ja imam s tim, zašto mene zoveš, ne misliš valjda ih je pokupila od moje djece?

- Danas su se igrali skupa, pa im malo pregledaj kosu - rekla sam, a ona me oštro napala:

- Od njih sigurno nije dobila. Moja djeca su čista i nemaju uši.

- Uopće nije važno od koga je dobila. Samo sam te htjela upozoriti, igrali su se skupa, možda su ih danas dobili od nje.

- Dobro, budem - pomirljivo je izustila, sretna što ih nisam osumničila za zločin.

- Ako nešto nađeš, zvrcni pa ću ti donijeti šampon da nemoraš trčati odmah u ljekarnu.

- Imam šampon - izletjelo joj je.

- Znači, imali su uši? - zbunjeno sam pitala, mislim, pa ne kupuje se taj šampon bez veze, tek toliko da se ima.

- Ne, nisu imali - odrješito je rekla. - Preventivno sam im oprala kosu jer su se u vrtiću pojavile uši.

- Što!!!

Moja kćer i njena djeca idu u isti vrtić, s jednim je čak u istoj grupi; a ja pojma nemam. Zašto mi nitko ništa nije rekao? Zašto mi ona nije rekla, vidimo se svaki dan, pijemo zajedno kavu...

- Zašto mi nisi ništa rekla?

- Mislila sam da znaš.

- Otkud bih znala. Tko je tebi rekao.

- Jedna mama.

Nije mi bilo na kraj pameti za svoju neinformiranost o pojavi ušiju u vrtiću kriviti tete. Bila sam prilično uvjerena da one o tome još nemaju pojma, kako i bi ako su i ostale mame koze kao ova moja susjeda, pa taje problem umjesto da upozore na njega.

Bilo mi je nezamislivo da u vrtiću prešutim da je moja mala dobila uši i kad sam je dovela, odmah sam rekla teti o čemu se radi.

Razrogačila je oči, lice joj se pretvorilo u masku. Da sam je pitala o njenom seksualnom životu, bila bi manje šokirana.

- Niste je smjeli dovesti - konačno je procijedila.

- Više ih nema, postoji efikasan šampon, samo vas upozorovam da znate da je imala i da malo obratite pažnju na ostalu djecu.

- Mi nemamo ništa s tim, to se rješva u obitelji.

- Naravno, ali ipak je u pitanju zajednica, djeca se igraju zajedno, ako ih ima jedno lako ih mogu imati i drugi i bilo bi u redu da se roditelji o tome obavijeste.

- Ja o tome ne znam ništa.

- E, pa sad znate.

- Ne mogu svima govoriti da vaša kćer ima uši.

- Ne morate to govoriti, samo izvjesite obavijest da su se pojavile uši, a moja kćer sigurno nije jedina u ovom vrtiću koja ih je pokupila. Čula sam od jedne mame, da je već bilo slučajeva, dakle, moja kćer nije prva.

- To vi nas optužujete da ih je ovdje dobila.

- Ne, i ne zanima me gdje ih je dobila, samo vam to govorim jer mislim da morate znati i poduzeti sve što je u vašoj da se to ne širi dalje.

- Nemam ja s tim ništa. To nije moj posao i nemam vremena natezati se s vama.

Otišla sam kod ravnateljice i naletjela na isti neprobojni zid. Najveća joj je briga bila da ću im pozvati sanitarnu inspekciju, deratizacijski odred i kako stvar zašuškati; što ja mislim, da oni u vrtiću uzgajaju gamad, kod njih je sve po propisu, a ako neko dijete ima uši, tome nisu oni krivi, ne mogu oni sve imati pod kontrolom.

- Ali možete upozoriti roditelje, možete izvjesiti obavijest.

- Zbog nekoliko pojedinačnih slučajeva ne treba širiti paniku.


Apsolutno ništa nisam postigla. Uspjela sam tek s dvije mame normalno razgovarati, samo one su mi zahvalile što sam im rekla, također nisu imale pojma i nisu shvaćale tu nepotrebnu tajnovitost. Sve ostale su se držale kao moja susjeda, teta i ravnateljica, čak i one koje sam smatrala razumnima i otvorenima, spremnima na sučeljavanje s postojećim problemima.

Ili sam možda ja u cijeloj toj priči nerazumna, besramna poput svog oca, pa čak i na blogu pišem o tom problemu o kojem se ne govori, a on ipak uza sva sredstva koja nam stoje na raspolaganju i kojima se možemo zaštiti od njega ,uspješno preživljava među nama, točnije - na nama.

Neki dan naletjela sam na jednom forumu na temu "Uši".
Jedna se mama raspituje kakva su iskustva ostalih forumaša s tim nametnicima, ima li ona samo osjećaj ili je ljudima stvarno neugodno govoriti o tome, kao da se radi o kakvoj sramotnoj spolnoj bolesti. Zašto je to tako?
Našlo se nekoliko suvislih odgovora zašto su uši stigmatizirane, zbog povezanošću s prljavštinom iako je svakom normalnom jasno da to uopće ne mora biti tako. Uš možete zaraditi u gužvi u tramvaju, ni krivi ni dužni, od nekoga tko ih je isto tako ni kriv ni dužan negdje pokupio.
Naravno, našlo se tu i onih koji tvrde da uši idu na prljavštinu pa se stoga zna tko im može pokupiti. Treba paziti na čistoću.

Naravno da treba paziti na čistoću, bez obzira na uši, ali ako se već pojave, pogotovo u kolektivima kao što su škole i vrtići, zar je pošteno šutjeti o tome?
Nije li upravo ta tajnovitost ono što im omogućava da se i danas u miru razmnožavaju i seljakaju s glave na glavu?
Nije li sramota da im se ne može stati na kraj samo zato što su za mnoge ljude tabu tema?

četvrtak, 20.12.2007.

Pričaj sa mnom

Pričaj s njom... Govori joj o bilo čemu, samo pričaj s njom. Žene trebaju pažnju, trebaju nježnost, milovanja, dodire, zagrljaje, toplinu...

U mraku kino-dvorane naginjem se prema tebi i šapćem:
- Ovo treba upamtiti.
- Ja to znam – samouvjerono mi odgovaraš, bez nježnosti, bez dodira, bez pažnje, bez topline... Kao da je dovoljno samo znati. Sjedimo jedno pored drugog, a meni se čini da si daleko, daleko na svom kraju postelje, okrenut leđima. Naša tijela više ne pristaju jedno uz drugo kao žlice u ladici, više se ne okrećemo jedno za drugim, ne dišemo istim ritmom i ne tražimo se u snovima.
U posljednje vrijeme sve češće liježem u čarapama, kao kada sam bila posve mlada djevojka i imala čarape samo za spavanje. Bez njih nisam mogla zaspati. Bilo mi je hladno za noge. Hladnoća je dolazila iznutra, iz čežnje za ljubavlju i pažnjom, sigurnošću, razumjevanjem...
Skinuo si mi čarape i ugrijao hladna stopala. Sada su noći sve hladnije i meni ponovno trebaju čarape. Zaboravljaš me zagrliti. Mimoilazimo se u stalnoj žurbi, udaljavamo... Ne nalazimo vremena zastati i osluhnuti jedno drugo. Zavaravamo se da znamo sve, da se poznajemo tako dobro da se ne moramo ni gledati, ni slušati, ni dodirivati. Odgonetnuli smo tajne muškog i ženskog mozga, proučili komunikacijske kanale i saznali kako i zašto od buha nastaju slonovi. Postali smo umišljeni i samodopadni, slijepi za sitnice između nas. Ja nisam žena koju si poznavao, ti nisi muškarac kojeg sam poznavala. Između nas je slon sazdan od nerazumjevanja, trom i nespretan, a mi smo krhki. Naše riječi se odbijanju od njega, vraćaju nam se izlomljene i neshvaćene, zasipavaju nas krhotinama. Svatko vidi samo sebe. Samo sebe čuje.
Nije mi dovoljno moći govoriti. Želim da me slušaš. Želim čuti tvoje mišljenje, znati što te muči. Želim pričati s tobom. Ti znaš koliko je ženama važno pričanje, zašto onda ne pričaš sa mnom?
Nije da ne pričamo, pričamo. Svaki dan razgovaramo o tome što je bilo na poslu, ispričamo pokoju zgodu, prepričavamo što je dijete reklo ili učinilo, planiramo što ćemo raditi preko vikenda... Razgovaramo o kreditima i dugovima, o popravku auta, nabavci novog kompjutera...
Predbacujemo si i sitničarimo.
Ne pričamo o nama. Ne kazujemo si što osjećamo. Više si ne prepričavamo snove. Ne trošimo riječi na nevažne stvari. Mislimo da znamo sve jedno o drugome jer još uvijek volimo Almodovara, a naše šutnje postaju sve teže, sve sličnije onim šutnjama koje nas tjeraju da izgovorimo riječ, bilo kakvu riječ, najčešće pogrešnu, izgovorenu uzalud. Napinjemo se i tražimo sigurne teme, prizemne, crno-bijele, dosadne...
Zašto ne pričaš sa mnom kao što pričaš s drugim ženama koje te ne poznaju kao ja, a ipak ti se okrivaju i dobivaju odgovore koje od malo kojeg muškarca mogu dobiti. Ti znaš kako razgovarati sa ženama. Zar sam ja manje žena?
Pitam te:
-Voliš li me?
Rijetko mi to govoriš. Ti znaš da je važno bez ikakvog povoda reći ženi volim te.
- A volim te – kažeš. - Kog' ću drugog voljeti.
Zvuči: a što sad mogu, vezan sam za tebe, moram te voljeti. Zvuči kao da me voliš silom prilika. Kao da smo uhavaćeni u zamku i ne možemo izaći iz nje. I ja ponekad poželim pobjeći i zaustaviti se pored nekog tko će mi govoriti volim te, zanimati se za moje misli i obasipavati me nježnostima sve dok to bude smatrao potrebnim, a onda ću se ponovno naći tamo gdje sam sada.

On priča s njom iako ga ona ne može čuti. Prepričava joj filmove i baletne predstave. Govori joj svoje dojmove, pita što ona misli. Do nje ne dopiru njegove nježnosti, ne može osjetiti s koliko ljubavi brine o njoj, pere je, masira, uređuje nokte, podrezuje kosu... Brine se da joj frizura bude ista kakva je bila prije nesreće, da se može prepoznati, a ona ništa o tome ne zna. Kada pod utjecajem filma u kojem smanjeni ljubavnik zbog nemogućnosti da ostari vezu s voljenom ženom nestaje u njenom tijelu i na taj način predaje joj cijeloga sebe, njen njegovatelj prodre u nju, ona toga nije svjesna. Po svemu, to je silovanje. Otvratno i bešćutno. Ona beživotno leži, potpuno ovisna o drugima. Ovisna o njemu. Ne može reći ne. Ne može vikati. Ne može se ni najmanjim znakom usprotiviti. Ona ni ne zna da je silovana. Podatna je i prima ga u sebe. Uzima ga cijelog, njegove udove, trup, glavu... dušu.

Ipak ga ne osuđujem. Suosjećam s njim i žalim ga. Zbog emocionalne nezrelosti on nije svjestan bizarnosti svog čina. Ne želi namjerno povrijediti ženu koja mu je sve na svijetu. Njegov motiv je jedino ljubav. On joj se samo želi u potpunosti predati, nestati u njoj. Ne shvaća zašto se ne može oženiti njome. Ta njih dvoje se slažu bolje od većine parova.
Nitko ne razumije djetinju iskrenost njegovih osjećaja. Pred ljudima i zakonom on je silovatelj kao i svaki drugi, čak gori od drugih – njegova žrtva je nemoćna osoba. Za njega ne postoje olakotne okolnosti. Njegov čin zahtjeva kaznu, mjesto mu je u zatvoru, ali gubitak slobode nije ono što ga užasava i oduzima smisao njegovom životu. Uskrata informacija o njoj je ono što ga natjera da sam sebi presudi.

Želim pričati o filmu. Želim s tobom podijeliti osjećaje koji me prožimaju. No ti si dalek. Ne razumijemo se. Prekidaš me, iznosiš umjesto mene moje dojmove, vulganiziraš ih... Ljutiš se na mene jer se zauzimam za silovatelja, izjednačavaš me s onima koji krivnju svaljuju na žrtvu.
- Emocionalna nezrelost nije nikakvo opravdanje – kažeš. – Svatko tko ima potrebu silovati je emocionali gnjus, a gnjusno je i podržavati jednu takvu gnjidu.
- Ali to nije klasično silovanje – pokušavam ti objasniti. – Njegov motiv nije uspostava kontrole i iskazivanje moći nad žrtvom. On nju voli, ne želi...
- Znači li to da svatko tko voli i kome ljubav nije uzvraćena ima pravo silovati?
- Nisam to rekla.
- Ali tako je zvučalo.
- Samo želim reći da ne možemo sve gledati crno-bijelo, između je bezbroj nijansi.
- Pa ako baš hoćeš, za svaki zločin možemo pronaći opravdanje, ali bez obzira na nijanse, zločin ostaje zločin, a žrtva nije ništa manje žrtva zato što je zločinac psihički poremećen jer ga je mama premalo ili previše voljela ili je na njega utjecao nekakav film.
- Pa da nije gledao taj film i poslije joj...
Ponovno me prekidaš:
-Možemo li promjeniti temu? Glupo mi je svađati se zbog filma.
- Ti se svađaš, a ne ja. Ja samo pokušavam iznjeti svoje mišljenje.
- Iznjela si ga i sad bi bilo dosta.
- Ti si iznio moje mišljenje i usput ga iskrivio, a sad mi ne dopuštašda ti objasnim...
- Muka mi je slušati kako braniš silovatelja.
- Ne branim ga, samo...
- Nema samo. Ti imaš svoje mišljenje, ja imam svoje. Točka.
Uvrijeđeno ušutim. I ti se držiš uvrijeđeno. Jasno mi je, ako sada nastavim inzistirati na obrazlaganju svojih stavova i dojmova, ovo će prerasti u svađu ozbiljnih razmjera, potencijalni bračni brodolom. Šutim radi mira u kući. Znam da nema smisla govoriti ti da Almodovarov junak nije svjestan razmjera svog zlodjela, ti ćeš reći da ni jedan istinski zločinac nije toga svjestan, a ovaj gad je dobio što je zaslužio i za jednim takvim ne treba žaliti. A ja svejedno žalim, što god ti mislio o tome, žalim što su mu uskratili informacije o njoj. Zašto je bilo nužno zatajiti mu da se je rađajući mrtvoređenče probudila iz kome, da se oporavlja i ponovno živi. Zar je zaista morao umrijeti u neizvjesnosti, ne znajući je li joj bolje ili gore. Da je umrla u porodu, bi li mu i tu informaciju prešutjeli ili bi mu je predočili kao konačan dokaz njegove monstruoznosti?
To je ono o čemu želim pričati, a ti si se okovao zidom šutnje. Čekaš da zaboravim i prizemljim se, a ja ne mogu sletjeti. Bojim se da ću se razbiti o tvrdo tlo. Ne mogu govoriti jer su mi misli iza rešetaka.
Šutke se uspinjemo u stan. Ti odlaziš u kupaonicu, ja sjedam za računalo. Ti liježeš u krevet i daljinskim upravljačem kontroliraš televizor kad već ne možeš kontrolirati moje misli. Ne pričaš sa mnom. Ja pričam s računalom, povjeravam mu svoje misli – ono se ne buni. Iza mojih leđa izmjenjuju se slike na ekranu, prebrzo da bi zarobile nečije misle.
Gasiš televizor i nestrpljivo pitaš:
- Zar ne misliš spavati?
- Ne – britko odgovaram ne odvajajući pogled od ekrana dok mi prsti lete po tipkovnici.
- Što sad briješ?
U glasu ti lebdi čuđenje. Dobacujem ti kratki pogled. Vidim da si raspoložen za ispunjavanje bračnih dužnosti, ali ja nisam. Zar se to ne vidi?
Ti koji tako dobro poznaješ žene, nisi me danas ni jednom zagrlio, nisi mi uputio pogled koji samo ja mogu razumjeti, ničim mi nisi pokazao da me voliš i želiš, ničim nisi probudio u meni želju. Bacio si me u komu. Nije mi do seksa. Samo želim pričati s nekim. Ako želiš da se probudim - pričaj sa mnom.

subota, 20.10.2007.

Kadilci u Ljubljani

Otkako je u Sloveniji na snazi zakon o zabrani pušenja, jučer sam prvi put bila u deželi, službeno. Pomalo sam se užasavala tog puta, smišljala što ću i kako ću da bih naposlijetku zaključila da mi je najpametnije ne pušiti. Tih nekoliko sati koliko moram tamo provesti, mogu bez cigarete. U kadilnicu neću ući ni za živu glavu. Nekako mi je preponižavajuće uvlačiti se u nekakav tamo bajbuk za građane drugog reda da bih dobila svoju dozu nikotina.
Po dolasku u Ljubljanu, prvo što sam zamijetila bili su ljudi s cigaretama u ustima kako hitaju ulicama. Pušenje na ulici još nije zabranjeno, ali je zabranjeno puštiti u blizini škola.
Zbog svih tih silnih pušača na ulicima, Ljubljana je poprimila orjentalni štih, pa se pomalo doimlje kao dijelom Balkana. Konobar Sulejman još više je pojačao dojam. Kafići su poluprazni, ali su terase uprkos hladnoći krcate, a zabundani kadilci kade. Čini se da će terase raditi preko cijele zime, a domišljati ugostitelji naveliko postavljaju one male pećice; mislim da rade na plin.
Čim smo se iskrcali iz busa u kojem se također ne smije pušiti, moji kolege i kolegice su znajući da tamo kamo idemo nema pušenja, zgurali cigarete u gubice. Za nama se vijorio oblak dima. Ja nisam pušila, prvo zato što me je sram dimiti po ulici, a drugo zato što sam si obećala da neću. Samo sam snimala zadimljene grupice ispred zgrada, prodavače u kutama kako drhture na čik pauzi.
Po dolasku u ustanovu u kojoj smo imali posla, solidarni kadilci su nas odmah upozorili na sve opasnosti koje vrebaju na kršitelje zakona. Asociralo me to 1984-tu, opasnost vreba iza svakog ugla, ništa ne možeš sakriti. Nije u opasnosti samo onaj tko krši zakon već i onaj tko je uočio da se zakon krši, a propustio je obaviti svoju dužnost i prijaviti prekršitelja, pa netko revniji može usositi obojicu. Uh, koji režim. Postadoh još čvršća u svojoj nakani ne pušenja iz inata, ali solidarni kadilci su nas uputili gdje i kako možemo dimiti, a da nam nitko ništa ne može. Jednostavno se izađe na ulicu i pripali cigareta. Pored sporednog ulaza u zgradu stoji velika pepeljera, a oko nje vesela družba. Tome nisam mogla odoljeti jer u prekidanju posla i oblačenju kaputa da bi se izašlo van na hladnoću i popušilo cigaretu u društvo ovisnika ili samo ljudi koji se ne žele odreći svog poroka iako bi im život bito jednostavniji, ima nekog slatkog zadovoljstva, protesta, sitnog građanskog neposluha i nadasve saučesništva. Takvu povezanost nisam osjetila od školskih dana kada smo povlačili prve dimove iza škole i kašljali u zadimljenom školskom zahodu. Tada nisam ulazila u taj zahod zato što sam bila željna dima koji me je grizao za oči, niti zato što mi je cigareta godila, bilo je to tek kršenje zabrane, a da ne spominjem da je upravo u tom zadimljenom zahodu bila najbolja zabava. Tako i sada, na toj hladnoj uličici, oko prognane pepeljare, okupilo se birano društvo i nekako su se lakše probijale barijere nego unutra, u pregrijanim sobama, na onom suhom zraku od kojeg glava klone, a misli postaju trome.
Sinoć sam se se osjećala dvadeset godina mlađom. Uzbudljivo je biti kadilec v deželi i lako je uputiti osmjeh strancu koji odbija podleći konformizmu;
ovisnosniku ili buntovniku.
I tako propuših na ulici, baš tamo gdje se zakonom suzbija taj porok.

petak, 13.10.2006.

Predrasude

Sklona sam misliti za sebe da ne robujem predrasudama, no je li to doista tako?

Ne procjenjujem ljude po boji kože, nacionalnosti, spolu, seksualnom opredjeljenju, odjeći, stupnju obrazovanja, socijalnom statusu... Moglo bi se reći da nisam opterećena predrasudama, ali danas mi se dogodilo nešto što je poljuljalo moje dobro mišljenje o samoj sebi.

Zatekla sam se u trgovini s dvoje Roma iza leđa. Dok nisam primijetila da su Romi, bezbrižno sam nosila ruksak na leđima s mobitelom u džepiću, ni ne pomišljajući da bi mi ga netko mogao lako maznuti. Trpala sam kupljene namirnice u vrećicu, a moj novčanik je ležao na pultu, siguran kao u bankovnom trezoru, ali kada sam začula njihov razgovor i shvatila da su Romi, posegnula sam za novčanikom, svjesna da to ne bih napravila da mi je iza leđa netko drugi iako bi možda baš taj drugi prije nego oni zgrabio moj novčanik i zbrisao s njim. Pritom sam se osjećala kao prava sitna duša i sramila sebe, a po glavi mi se vrzmalo: ako on povuče zatvarač na džepiću i izvadi iz njega mobitel, hoću li to osjetiti, da li bih trebala skinuti ruksak s leđa i kako to izvesti, a da ti ljudi, koji najvjerojatnije nemaju nikakve lopovske namjere, ne primijete da sam sklonila ruksak zato što sam sumnjičava prema njima. Ostavila sam ruksak na leđima, ali nisam imala mira i čim sam izašla iz trgovine, morala sam provjeriti je li moj mobitel na mjestu. Bio je.

Kad malo bolje razmislim, uvijek kad se nađem blizu Roma, pomnije pazim na svoje stvari, a nikad mi se nije dogodilo da je neki Rom otuđio nešto moje, ali me je zato opljačkala pristojno odjevena gospođa, pripadnica moje rase, vjere itd. Pa zašto onda ne strepim za svoju imovinu kada mi jedna takva, slična meni, stoji iza leđa?

Toliko o neimanju predrasuda. Ne samo da ih imam, već sam po tom pitanju i licemjerna.

utorak, 19.09.2006.

Iza zaključanih vrata

Ključ je zapeo na pola puta i dalje ni makac.
Bezbroj puta smo rekli baki da ne ostavlja ključ u vratima, ali ona ne sluša, uvijek radi isključivo po svom. Ključ vadi samo noću, za slučaj da umre u snu. Preko dana nema za tim potrebe. Ne želi priznati da joj je sluh oslabio. Ne priznaje ni jednu od svojih staračkih tegoba.
Zvonim tri puta kratko. Kroz zaključana vrata do mojih ušiju dopire samo maksimalno pojačan zvuk televizora. Nikakvo kretanje. Zovem je mobitelom. Čujem kako unutra zvoni telefon, ali ona ga ne čuje. Nazivam ponovo. Zvonim bez prekida. Lupam po vratima. Dozivam je imenom. Proizvodim toliku buku da bi se i mrtvi probudili, ali ona ne reagira. Poslije mi neće vjerovati da sam bila tu, da nije čula ni zvono, ni telefon, ni lupanje, ni vikanje. Reći će da sam sve izmislila, da je nemoguće da ništa nije čula.
Možda gleda sapunicu. Najbolje da pričekam i za sat vremena pokušam ponovo.

Sat kasnije eto me ponovo pred vratima. Osim televizora iznutra se ništa drugo ne čuje. Ležim na zvonu. Lupam šakom po vratima. Dozivam. Urlam. Počinjem se ozbiljno brinuti. Što ako je pala i leži u nesvjesti? Što ako je umrla, a nije napisala oporuku? Morati ću se navlačiti sa svom onom silnom rodbinom koja godinama ne pita za nju. Ispasti će da sam trošila živce i vrijeme uzalud, a sve u nadi da ću jednom naslijediti stan kojim mi čitavo vrijeme maše pred nosom kao mrkvom uz riječi: ako mi budeš dobra, neće ti biti žao, sve će ovo biti tvoje; ali na spomen da bi trebala napraviti nekakvu oporuku, ona spretno mijenja temu ili se čak naljuti. Nije baka luda. Zna ona, dokle god ne stavi ništa crno na bijelo, ona je šef orkestra. Ma k vragu i oporuka, i stan, i sve. Barem me više neće maltretirati zbog vode u salati, pretvrdih limuna i naranči s debelom korom, zbog margarina kojeg je netko u dućanu otvorio i namazao si jednu šnitu za gablec, zbog trideset godina starih škarica koje je brusač spretno zamijenio i podvalio mi nevaljale jer nisam pazila...

Začudnom lakoćom mirim se s gubitkom obećanog mi nasljedstva i činim jedino što u ovoj situaciji mogu učiniti: zovem policiju. Čekam ih beskrajno dugo. U međuvremenu pokušavam uskrsnuti baku lupanjem i zvonjavom. Nekoliko puta silazim i gledam iz kojeg će smjera dojuriti policija.

Napokon došeta jedan policajac, lagano. U prvi tren mi se činilo da je samo u prolazu, no on pita je li to ta adresa i jesam li ja zvala policiju. Odgovaram potvrdno, a on me traži da mu ponovim sve što sam već rekla kad sam zvala 092. Kažem mu da je baka sama u stanu, zaključana, ne javlja se na telefon i ne reagira na zvono na vratima. Tome sad već ima više od dva sata. Čini se da mi ne vjeruje. Penjemo se do stana, zvonimo, lupamo i vičemo. Ništa. Čuje se samo televizor.

Nakon nekog vremena policajac zaključi da se mora javiti u svoju postaju i zatražiti da pošalju vatrogasce, a zatim me na moje veliko zaprepaštenje zamoli da mu posudim mobitel. Hebate, kakva je to policija kad se nemaju čime javiti u stanicu? Akoje baki pozlilo, mislim u sebi, dok mi uđemo, više joj neće biti spasa. Ona unutra leži u tko zna u kakvom stanju već više od dva sata, a možda i dulje.

Vatrogasci, njih dvojica, stižu pod punom ratnom spremom. Kratko proučavaju vrata i zaključuju da su lako provaljiva. Dečki su od akcije. Začas sređuju stvar pajserom koji guraju ispod vratiju. Uz jezivu škripu rastvaraju se oba krila.

Uđite vi prvi, kaže policajac, a meni koljena postaju mekana. Ne želim ući, ali on kaže da moram. Takvo je pravilo. Srce mi je u grlu, noge okovane. Nesigurno ih vučem, unaprijed isprepadana prizorom koji ću zateći. Nije ovo za mene. Ja nikada ne idem gledati pokojnike, okrečem glavu od mrtvaca i strašnih prizora.

Ne usuđujem se pogledati kroz otvorena vrata zahoda. Nije unutra. Trunak olakšanja, barem ju nismo zatekli u nedostojnom položaju. Ulazim u kuhinju. Policajac me slijedi. Sve je na svom mjestu, pospremljeno. Vrata njene sobe su odškrinuta. Gurnem ih i vidim vrh bakine glave, natapirane žute kose strše iznad jastuka. Zovem ju, a ona ništa. Ne mogu dalje, ali policajac me gura. Polako obilazim kauč. Ona leži sklopljenih očiju, nepomična. Bako! Ne čuje me. Mrtva je. Kolebljivo spuštam drhtavu ruku na njeno rame. Dotičem je, a ona iznenada otvori začuđene oči.

Srce mi prestaje kucati. Jedan dugi trenutak netremice se gledamo oči u oči, obje prestrašene i šokirane. Odjednom me napusti sva snaga i rasplačem se poput malog djeteta, klonem joj u naručje, a one se čudi kako sam ušla i zašto plačem, ne vjeruje mi da nije čula ni zvono, ni telefon. Policajac i vatrogasci potvrđuju moju priču, ali ne vjeruje ona ni njima. Kori me što sam dizala paniku i ljuti se zbog vratiju. Srećom nisu oštećena. Naposlijetku prizna da možda ipak nije čula zvono i telefon, zbog televizora, ali spavala sigurno nije, možda je tek na tren zadrijemala.

srijeda, 19.07.2006.

Ljudi na mjesecu

- Ha, ha ha! Ljudi na mjesecu!
Natale se smije širom razjapljenih usta, pokazuje bezube desni. Čitavo mu se tijelo trese. Previja se i udara rukama po mršavim bokovima. Plave oči obasjavaju mu naborano lice poput dva podrugljiva mjeseca. Ne vjeruje nam da su ljudi bili na mjesecu, hodali po njemu, napravili mali korak za čovjeka - veliki za čovječanstvo, da su od tamo donijeli kamenje... Nije on mato, pa da se ovako sprdamo s njim. Previše je toga prošao, i Talijane, i partizane, i komunjare, i ove sada što samo daju obećanja, čak je i velečasnom rekao što ga ide. Nije on munjara, pa da povjeruje kako je okopavanje popovskih vinograda Bogu ugodno djelo. U Boga vjeruje, ali vinogradi s Bogom i oprostom od grijeha ne bi smjeli imati nikakve veze. Ima on dosta soli u glavi, a mi bi mu solili pamet budalaštinama.
- Čovjek na mjesecu! Kako bi hodao? Kamo bi stavio stopala? Pogledaj ga koliki je. Da se nije rukama držao za njega i mahao nogama po nebu?
- Natale, mjesec se samo čini malim zato što je jako daleko. I udaljeni brodovi na pučini izgledaju mali, a svi znamo da su to grdosije.
- To nije isto. Mjesec je mjesec, lanterna na nebu. Kada bi i bilo kao što kažete, što bi ljudi radili tamo gore? Zašto bi uopće htjeli ići?
- Zato što mogu, zato što je tehnologija toliko napredovala da ni mjesec više nije nedostižan.
Natale odmahuje rukom. Više mu nije ni smiješno, a mi smo već pomalo iznervirani njegovom tvrdoglavošću. Cijeli svijet zna za to, samo on ne vjeruje.
- Bilo je na televiziji.
- Televizija laže. Svi lažu. Pametan čovjek ne vjeruje onome što vidi na televiziji. To su samo slike. I vi lažete.
Dosta mu je nadmudrivanja. Diže se i odlazi, struže klimavim nogama po uličici. Čujemo ga kako se nepokolebljivo smije, siguran u sebe. A mi, jesmo li mi sigurni? Gdje su nam dokazi? Jesmo li bili tamo? Jesmo li držali to kamenje u rukama i ako jesmo, kako možemo znati odakle je? Možda je to samo komadić izbrušenog stakla pronađen među kamenčićima na žalu. Možda je sve samo scenografija.

srijeda, 31.05.2006.

Muke po kišobranima

Sinoć je kišilo bez prestanka. Nije stalo ni na pola sata. Neprekidno damdamanje po krovnim prozorima, a naša kućna zaliha kišobrana svela se na bijedne ostatke ostataka polomljenih žbica i visećih komada rasparanog platna. Posljednji pristojni kišobran, tamnoplav i sklopiv, s logom domaćeg avioprijevoznika uzela Mala ujutro, pa pravac škola. Meni je ostao jedan prastari crveni što se ne može zatvoriti, mora ga se dobro omotati onom trakicom na čičak, inače puf. Nespretno dozlaboga, osobito ako uz kišobran imate pune ruke vrećica i psa na uzici, ali bolje ikakav kišobran nego nikakav.
Mala se iz škole vratila bez kišobrana, pokisla kao miš. Ukralo joj. A mora ponovo u školu, na infu, i šta sad, evo joj moj defektni crveni, a što ću ja? Kiša i dalje pada, a Pas skače po meni i hoće van, kud puklo da puklo.
Kopam po spremištu i izvlačim prašne kišobrane koje bi zapravo trebalo baciti jer nam skupljaju lošu energiju i onemogućavaju protok dobre. Ima tu jedan sa Zagijem još iz vremena Univerzijade, ali platno mu je razderano duž žbica, mogao bi poslužiti eventualno za plašenje griponosnih ptica. Zatim ima još jedan prekrasan, ljubičast, skoro nov, ali neispravan. Čovjek bi morao biti mađioničar da ga otvori i napravi od njega korisnu spravicu. A baš je lijep i žao mi ga baciti. Možda bi ga nositi kao modni dodatak uz ljubičaste cipele u dane kada nebo visi i kiša samo što ne padne, pa tako cijeli dan, no moglo bi biti zlo ako se nebo uprkos predviđanjima otvori.
Konačno pronađem jedan koji bi mogao poslužiti svrsi. Izgleda tako da me je sve sram izaći s njim na ulicu, ali bolje i to nego vrećica na glavi. Čini mi se da smo taj raritetni kišobran naslijedili od pokojne bake. Izrezbareno drvo drške malo je oguljeno, a špica na vrhu isturena poput antene, odavno je ostala bez laka i vidno se trusi. Nekada je zasigurno bio elegantan, ima formu suncobrana. Na crnom, još dobro držećem platnu izvezeno je krasopisom ime proizvođača, P&J.
Nema mi druge nego izaći među svijet s tim muzejskim primjerkom kišobrana, a Psa baš briga. Njemu svejedno. Šljapkamo po blatu, a na povratku kući u knjižari kupujemo zadnji kišibran koji im je preostao, s vrata, jer psima je ulaz zabranjen.

petak, 21.04.2006.

Uhvati svaki trenutak

Pločnikom zakrčenim krupnim otpadom, tumarao je stari klošar sa šiletricom na glavi, gurajući pred sobom zarđala, cvileća kolica iz samoposluge, a u njima plastična zdjela i ostala neidentificirana krama.
Moje se oči rado lijepe za ovakve frikove. Ne mogu odoljeti potrebi da ih usnimim od glave do pete i spremim u svoju arhivu odakle ih po potrebi vadim s vremena na vrijeme i mozgam o njima.
Dok sam ja proučavala njega, on je neometano proučavao hrpetinu naizgled neiskoristivog smeća, kad opazih da na džepu njegove prljave jakne što je nekad bila bijela, nešto piše, neupadljivo, relativno sitno, ali s određene blizine sasvim čitljivo, ni manje ni više nego:
Uhvati svaki trenutak
Možda se čovjek jakne zajedno s natpisom domogao sasvim slučajno, ako slučajno postoji, i nosi je ne mareći što mu na džepu piše. Ali ako odjeća vrši određeni utjecaj na onoga tko je nosi, odražava li taj natpis njegovu životnu filozofiju, a da on toga nije ni svjestan.
Što to znači, uhvati svaki trenutak?
To nisu samo sretni trenuci. To su i naše tuge, razočarenja, patnje. Zar baš sve moramo uhvatiti i proživjeti dok traje? Možda bi neke trnutke bilo pametnije pustiti da nam umaknu. Osiromašujemo li se prolazeći kroz određene trenutke bez emocija, zastajanja, nedodirljivi?
Uhvati svaki trnutak ili živi trenutak po trenutak. Ovo mi se događa sada i samo sada mogu to proživjeti, bilo dobro ili loše. Minutu kasnije biti će prekasno, kao u Rundekovoj pjesmi:

Ja želim te, samo na čas,
i minuta već je iza nas,
ja već trošim drugo vrijeme,
dok se svijaš oko mene,
želim te, samo na čas.
Trebalo bi živjeti za trenutak koji traje, bez žaljenja za onim što je prošlo i zanošenja onim što će možda doći jer to možda neće doći nikada, a iza nas će biti neiskorišteni trenuci za kojima ćemo žaliti jer ih nismo proživjeli kada smo mogli.

petak, 14.04.2006.

Follow me

To dvoje ljudi hodalo je ulicom poput dvoje stranaca. Činilo se da im je jedino zajedničko isti smjer kretanja kao i svima drugima koji su se zatekli na istoj strani ulice grabeći od istoka prema zapadu. Pedesetogodišnji muškarac koračao je dugačkim i čvrstim, krepkim koracima. Starica je zaostajala za njim posrčući na klimavim nogama i nastojeći usput nataknuti na glavu smeđu kapicu. Na semaforu on je bez zastajkivanja produžio naprijed žureći se prijeći ulicu prije nego se upali crveno svjetlo. Tek što je prošao sredinu ulice, crveno se upalilo, a on je naglo stao i okrenuo se.
Stajala sam na drugoj strani ulice i promatrala ga. Učinilo mi se da će se vratiti natrag. Tada sam po njegovim gestama shvatila da on daje znakove starici i da su njih dvoje zajedno. Bilo bi za očekivati da se zaista vratiti do nje i da će ulicu prijeći zajedno kada se ponovo upali zeleno, ali on joj je samo izdao nalog kao psu:
- Čekaj!
Ona ga možda nije ni čula. Osmjehnula se ne sluteći pravi razlog zbog kojeg se on osvrnuo na nju. Njegova pažnja bila je kratkotrajna, utisnula je dječju zbunjenost na ostarjelo lice. Požurila je koliko je mogla i sišla s pločnika na kolnik u trenutku kada su automobili počeli promicati ispred nje. Nagonski sam ispružila ruke pokušavajući je zaustaviti. Ona kao da nije bila svjesna crvenog svjetla i automobila. Njen jedini cilj bio je ne izgubiti iz vida muškarca koji je možda bio njen sin ili zet, ili što već. Stajala je tamo izgubljena i smetena, a on je ljutito vikao na nju:
- Natrag, vrati se natrag! Kad ti kažem, natrag! Čekaj!
Napokon je shvatila i vratila se natrag na pločnik, nekako stisnuta i sva jadna, izgubljena u teretu svoje starosti tako sličnom dječjoj bespomoćnosti.
Možda je pametnije ne obazirati se, ali meni je to ponekad jako teško.
- Trebali ste ju pričekati i primiti za ruku - primijetila sam.
- Primiti za ruku! Već petnaest godina je držim za ruku!
Govorio je je još nešto, ali ja nisam imala ni vremena ni volje slušati ga. Upalilo se zeleno i krenula sam naprijed, prema zbunjenoj starici koja ponovo nije znala što joj je raditi. Bilo je očito da joj je prijeći ulicu problem, a on nije smatrao potrebnim pomoći joj.
Na drugoj strani sam se osvrnula. Vidjela sam staricu kako polako i nesigurno putuje prema drugoj strani, a onaj kojega je slijedila već je odmaglio naprijed.

utorak, 28.03.2006.

Još malo kukanja

Ovaj novi blog mi služi samo za kukanje i plakanje.
Hvala anonimirana na savjetu, ali ja više ne mogu na svoj stari blog ni kao posjetitelj. Ne znam kako se to moglo dogoditi. Kada ukucam naslov svog bloga, Morski psi i male ribe, baci me na blog neke nove miss piggy. Isto je i sa naslovima postova. Sve lijepo pronađe, to je to, ali kada na to kliknem, opet sam na blogu te nove miss piggy.
Šmrc

četvrtak, 16.03.2006.

Depresivni blog

Bila sam vesela kao prase u kupusu kada sam kreirala svoj prvi blog. Nije mi bilo čak ni previše važno hoće li ga itko osim mene čitati. Fino mi je krenulo, a onda se sve zablokiralo, totalni raspad sistema.Trajalo je to neko vrijeme, napokon se sve sredilo, ali ne i za mene. Moj vlastiti blog ostao mi je nedostupan. Upišem korisničko ime i lozinku, a ono ništa, kriva lozinka. Ma ne može biti kriva. Dalje mi sve postaje zakučasto, potpuno se izgubim zajedno sa svojim živcima. Rekoh, nema veze, stvoriti ću novi blog. I stvorim ga, ali ovaj me blog uopće ne veseli. Ni sama ne znam kako mi je to uspjelo, ali nekako sam se previše emocionalno vezala za svoj stari blog i kada poželim nešto napisati ovdje, sva pokisnem i sve mi se zgadi. Hoću svoj stari blog, hoću nastaviti tamo gdje sam stala.

petak, 10.03.2006.

U sjeni Severinine štikle

Severinina štikla je ovih dana uzvitlila toliko prašine da mi još uvijek izlazi iz nosa crno i nikako da prestanem kihati.

Eurovizija me prestala zanimati prije mnogo ljeta, kada me opalio pubertet, a to je bilo davnih osamdesetih prošlog stoljeća. Naravno da mi je bilo drago kada bi netko od naših dobro prošao ili pobijedio, ali drago mi je i kad naši sportaši osvajaju medalje, a totalno sam nesportski tip.

Ali Štiklu nisam mogla fulati. Svima su je bila puna usta, a o medijima i da ne govorim. Rasprave na sve strane kao da se radi o opstanku države. Čula sam pjesmu i pročitala tekst za koji sam prvo pomislila da je brojalica. Suzdržati ću se od komentara jer nisam čula druge pjesme. Jedino me zasmetalo što se netko drznuo proglasiti "Štiklu" našim folklorom jer ako je to naš folklor, onda zbilja više nisam sigurna u kojoj državi živim.

I bez toga mi je ponekad teško shvatiti gdje sam. I dok su se tako vodile rasprave treba li Severinu diskvalificirati, da li je "Štikla" folklor, smeće ili nešto treće, potiho su zbivale mnogo važnije stvari za sudbinu nas malih, običnih ljudi. Nitko se nije previše uzrujavao zbog nastojanja HUP-a da skreše već skresana radnička prava, uz kavicu se nije diskutiralo o novom zakonu o školstvu, a tiho je protjecalo i potpisivanje peticije kojom se prosvjeduje protiv donošenja novog zakona o zdravstvu, zakona koji će mnoge građane Lijepe naše ostaviti bez potrebne medicinske skrbi. Istovremeno ministar zdravstva objavljuje da prosječna obitelj u Hrvatskoj skladišti u svomu domu nepotrebne lijekove u vrijednosti od 400 eura. Odakle li mu samo taj podatak. Sigurno je proveo anketu među medicinskim djelatnicima. Nisam sigurna da prosječna obitelj može potrošiti toliko novaca na nepotrebne lijekove, a na recept ponekad jedva dobiješ ono što ti stvarno treba.

Piknuta u živac, odmah sam morala provjeriti sadržaj svoje kućne apoteke. Flasteri, aspirini i andoli, plicet, kapljice za nos i bivacin prašak. Ništa od toga nije platio HZZO. Možda je moja obitelj ispod prosječni potrošač lijekova, ali ne mogu vjerovati da su druge obitelji puno bolje opskrbljene i da su si sve te silne, nepotrebne lijekove pribavile na recept.

<	svibanj, 2017
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Svibanj 2017 (1)
Rujan 2015 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (1)
Rujan 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Travanj 2011 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2009 (1)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Listopad 2007 (1)
Listopad 2006 (1)
Rujan 2006 (1)
Srpanj 2006 (1)
Svibanj 2006 (1)
Travanj 2006 (2)
Ožujak 2006 (3)